Ovoga niđe nema – cetinjski humor, Vesko Pejović

Ovoga niđe nema – cetinjski humor, Vesko Pejović

Posted on 27. Sep, 2011 by in Iz kulture

Poštovani,

                  Izišlo je iz štampe treće, izmijenjeno i dopunjeno izdanje moje knjige o cetinjskom humoru “Ovoga niđe nema”.

Naslovna-knjige-Veska-Pejovica-Ovoga-nidje-nema

                 U luksuzno opremljenoj knjizi, formata 17×22 cm, na 336 stranica, nalazi se 75 novih priča (ukupno 244), 106 novih fotografija (ukupno 165), 150 novih nadimaka (ukupno 700), 23 nova pitanja čitaocima (ukupno 65). Dizajn je potpisala Ana Pejović, koja je ove godine, od strane FLU CT proglašena za najboljeg studenta generacije na odsijeku za Grafički dizajn. Izdavač knjige je Matica crnogorska Ogranak Cetinje.

                  Evo nekoliko rečenica iz predgovora knjige koji je napisao slikar svjetskog renomea, naš Dimitrije Popović:

Dimitrije Popovic                – Knjiga obiluje fotografijama koje su promišljenim izborom stavljene u funkciju direktnog ili posrednog simboličkog značenja. Tekstove prate vizuelni dokumenti pa se uz portrete majstora humora nalaze ugledni Cetinjani te ambijent grada. Ova je knjiga svojevrsni album Cetinja koju od stranice do stranice „lista smijeh“, smijeh vedar, bezazlen, kisjeo, zajedljiv, opor … To je smijeh cetinjskog humora koji slavi život i onda kada mu se ruga.

                  Ovakvu knjigu može komponovati samo istinski zaljubljenik u Cetinje, a takav jeste Vesko Pejović, čovjek koji osjeća i poznaje život svoga grada, njegovu prošlost i sadašnjost.      

                 Ova je knjiga plod savjesnog i predanog rada, dragocjeno ostvarenje što obogaćuje tradiciju grada. Ona takođe predstavlja plodno polje inspiracije za nove naraštaje duhovitih Cetinjana. Takođe, sve pohvale idu i dizajnerici knjige Ani Pejović.

           Za dublju i temeljitiju analizu prirode cetinjskog humora potrebno je obratiti pažnju na duhovne i materijalne komponente, na mit i istoriju, na religiju i praznovjerje, na pejzaž i klimu, jednom riječju na podneblje koje, kao što je poznato po Tenovoj teoriji ima presudnu ulogu u formiranju ličnosti.

            Ono što mogu ovom prilikom sa sigurnošću istaći jest da je bitna odlika cetinjskog humora u tome što on nastaje neposredno na licu mjesta, što ga spontano inicira prilika, stanje, događaj, ambijent … zato je snaga te duhovitosti uvjerljiva. Humor nastaje u živom procesu a ne u smišljenim konstrukcijama i komponovanju pojedinosti kako bi se post festum mogao osigurati unaprijed planiran željeni efekat. Život Cetinja inspiriše i afirmiše svoj humor. On je zanimljiv i vitalan podjednako kako prije puno godina tako i danas, sada i ovdje, u ambijentu grada i njegove okoline.

             Posebno bih izdvojio jedan tip cetinjskog humora kojeg karakteriše, ako tako mogu reći, suptilna surovost. Nerijetko se zna dogoditi da se nečija fizička mana, neki tjelesni nedostatak ili posljedica teške bolesti uzme za predmet humora. Cetinjanin, u invalidskim kolicima koji se ubrzano kreće niz jednu ulicu biva upozoren od strane svoga prijatelja, koji stoji na trotoaru, s vidljivim teškim posljedicama moždanog udara: „uspori brate, dolje je iza ćoška policija uključila radar“. Obojica su se smijali…

                   U knjizi su i riječi o cetinjskom humoru gospode: Radovana Radonjića, Stanka Roganovića, Nenada Vukovića, Aleksandra Saše Čilikova, Marka Špadijera i Selimira Radulovića.

Prof dr Radovan Radonjic                 – Cetinjski humor je emanat istorije, života, duha jednog grada … On ne zasmijava on osmjehuje, on ne sija, on zrači, on drma ali ne ruši, on ujeda ali ne ubija.

                 U cetinjskom humoru je izražena superiornost ljudi jednoga prostora nad svim onim što ih okružuje … Mnogo čega iz prošlosti Cetinja više nema ili je drugačije nego što je bilo. Jedino je cetinjski humor,  ostao velik, blistav, nedostižan, pun, to su sentence, to je filozofija, to je logika,… Cetinjski humor je duhovnost okrenuta sebi… (Prof dr Radovan Radonjić).

   Stanko Roganovic, dipl. arheolog+                - Vesko Pejović nastavlja da ide tragom cetinjskih nepisanih ali briljantnih duhovitosti, punih humora, ponekad satire, ironije, čak i sarkazma. Ovaj hroničar svakodnevnog cetinjskog života, poklanja nam još jednu dragocjenu zbirku majstorija cetinjskog duha koje svakodnevno „serviraju“ poznati cetinjski vicmaheri. Pejović je iz obilja ovog „materijala“ izabrao dio humoreski koje prikazuju što njegovi sugrađani ponekad rade i osjećaju, njihovo veselje, strah, čojkanje, bijes ili uživanja a sve u maniru vrsnog selektora ove vrste usmenog kazivanja pretočenog u jezgrovitu i rafinisanu pisanu riječ. Kako treba. ( Stanko Roganović, dipl. arheolog)

Nenad Vukovic               – Imao sam zadovoljstvo da prije nekoliko godina otvorim izložbu Veska Pejovića, izložbu nazvanu ZAJEDNO LJEPŠE CETINJE, a večeras imam ponovo zadovoljstvo da govorim o njegovoj knjizi, pred ovim otmenim i svečanim skupom, o njegovoj knjizi OVOGA NIĐE NEMA, koja je na određeni način produžetak njegovog bdjenja, njegove brige, njegove misaone okupiranosti Cetinjem.

              Pejović je jedan od onih što znaju svaku poru rodnog grada, znaju svaki njegov treptaj, njegovu svaku izgovorenu riječ i onu britku riječ, on zna i svaku njegovu žilu kucavicu. On je od onih što bdiju i stalno nas opominju da je Cetinje prijestonica slobode i državnoga dostojanstva, da je duh Cetinja u nama i posebno da nad njim, nad Cetinjem, stražari naša vječnost…

                          BIĆE KATUNJANKA

                U jedno vrijeme Vaso je stalno pričao kako će da se ženi i animirao potencijalne kandidate za svatove. Biće, kaže 300 svatova, svadba će se održati na Lovćenu, u čelo trpeze śeđeće : Milo, Bonja, Vlada Crne Gore, do njih će biti stari jogaši: Slobo, Lale, Ćiro, Gaga, pa onda dolaze stari dimljeni Cetinjani.

               Smijući se prisutni ga pitaju: „Okle će biti mlada, mora da ćeš dovesti neku Njemicu?!“ 

               „Neću Njemicu jer su one zaštićene zakonom. Da je zalijepim poša’ bih u Hag.“

        -To je taj cetinjski duh, a mi ne primjećujemo što je tu u osnovi Pejovićevo, u pravom smislu njegovo. Jednostavno kažemo zapis. Ali kakav zapis, kako je složen?! Pejović se tu nekako skriva, ne želi da je primijećen. On vrlo vješto izvlači esenciju priče i  znalački, s velikom i sebi svojstvenom darovitošću, pravi ove zapise i molim vas, da i na to obratite pažnju jer ćete i sa te strane osjetiti bogatstvo ove knjige i dar njenog autora. (Prof dr Nenad Vuković)

  ALEKSANDAR SASA CILIKOV+          -I doista mene poslije više od pet decenija bitisanja u Cetinju i danas fascinira, ta grandiozna mješavina ciničnosti, humanizma i plemenitosti, metafizike i čak spiritualnosti, koja karakteriše humoran odnos Cetinjana prema životu.

            -Vesko Pejović se upustio u projekat analize „cetinjskog ludila“ i krajnje plemenit poduhvat – literarnog predstavljanja grupe Cetinjana, ikona ovog grada, kada je u pitanju čarobni i neodoljivi svijet humora crnogorske prestonice. Odlučio se za koncepciju grupa kratkih humorističkih zapisa, od kojih je svaka vezana za određene ličnosti, nama Cetinjanima dobro znane. Pred njim doista nije bio lak zadatak, ne samo zbog činjenice što nije književni profesionalac. Cetinjski humor je veoma teško pretočiti u tekst jer njegov karakter kao da je bogom dat za sisteme filmskog i tonskog zapisa. Mišljenja sam da je autor, bez obzira na izrečeno, uspio da nam na veoma kvalitetan način približi racionalno i veoma prikladno za čitalačku publiku skup nevjerovatnih ličnosti čije pojedine cetinjske sprdačine zaslužuju ugledno mjesto u svakoj ozbiljnijoj antologiji svjetskog humora i humoreski.

            Iako nijesam lingvista, no kao prijatelj i sugrađanin i čovjek koji se bavi umjetnošću ne samo čestitam nego mu se i najiskrenije zahvaljujem što se upustio u ovakav poduhvat želeći mu da s ovakvim projektima i dalje nastavi. (Prof. dr Aleksandar Saša Čilikov)  

 Marko Spadijer, +          -Na Cetinju su humorom u paramparčad razbijena patrijahalnost i palanački duh. Cetinje je permanentno imaginarno pozorište, u kome su građani glumci bez maski,  a autori vrebaju na njihovo društveno ponašanje i sankcionišu ga karikaturom. Svaki građanin je potencijalni lik za sprdnju.

          Grad svetinja ne robuje svetinjama i autoritetima.

          Duh Cetinja nije samo u prošlosti. Na mjesto jednog protagoniste koji ode, dolaze novi, koji kao da se takmiče sa njihovim sjenama. 

              Za nas starije, koji smo se družili ili poznavali većinu njih, od Sima Cuce do Rute, susret sa ovom knjigom je sentimentalan, kao pregled porodičnog albuma. Ovakve knjige ne čitamo, mi ih doživljavamo …

             Vesko Pejović je jedan od rijetkih naših sugrađana koji ne dozvoljava Cetinju da zaboravi na sebe, da se obezliči i postane grad sličan drugima. On nas svojim entuzijazmom u raznim domenima podstiče i ponekad posrami u lokalpatriotizmu.                   

            Vesko je izabrao specifičan način popularisanja cetinjskog humora. On ga je personalizovao, dao portrete stvaralaca i sačinio mini izbor njihovih humornih storija.      

(Marko Špadijer, gen. sekretar Matice crnogorske)

 Mr Selimir Radulovic, knjizevnik                    -Ova knjiga ima sve ono što treba da ima skladno urađena monografija istinskog humora. Dvije vješto ujednačene tematske cjeline (Cetinjski vicmaheri i Cetinjske humoreske), te tri dodatka (Cetinjski nadimci, Odgovorite na ova pitanja, Lapsusi u prodavnici), koje čine sastavni dio knjige. I više svega, više svega – čistu i nedirnutu, vjerodostojnu, gamu smijeha, šeretski i razvučeni osmijeh humora, a ne jetku i usredsređenu žuč satire. (Mr. Selimir Radulović)  

EVO NEKOLIKO PRIČA IZ PROŠLOG IZDANJA

             KONTRA EFEKAT

               Supruga jednoga našeg sugrađanina odluči da ode

u posjetu svojim roditeljima, koji su živjeli u susjednom gradu.

Kad je krenula iz stana, prema autobuskoj stanici, njen muž je

još ležao u krevetu.

             Deset minuta nakon njenog izlaska, on je mobilnim

telefonom, pozvao ljubavnicu, koja je veoma brzo došla, još

brže se „raskomotila“ – i legla pored njega.

             Neplanirano, žena se ubrzo vrati kući. Nađe muža u

ljubavnom zanosu; uze metlu, i poče da bije njegovu ljubavnicu,

svoju komšinicu i kućnu prijateljicu. Kada je, polugolu, sa

garderobom u rukama zamila preko praga, okrenu se prema

mužu da mu nešto reče – ali je on preduhitri:

           „Ženo, ako ovako nastaviš da se ponašaš, niko nam

više neće dolazit u kuću!“

           PRAG 

           Došao jedan Cetinjanin u stolarsku radionicu, koja se

 šezdesetih godina nalazila preko puta štamparije „Obod“ – da poruči

ulazna vrata za kuću.

           Šef radionice zaduži Veska Ćeklića i Vlada Bjeloša, dva

mlada stolara, da obave taj posao. Pođu oni, uzmu mjeru, vrate se

u radionicu, i naprave vrata. Ponesu ih i postave, kad ono,

vrata kraća za 15 cm!?

         Vlasnik kuće dođe da vidi je li sve napravljeno kako je tražio.

Kad vidje što su napravili, poče s nevjericom da gleda čas „majstore“

čas vrata, zatim pun gorčine – progovori:

       „Što učinjeste ljudi?!“

Vlado Bjeloš se začas snađe; opravda „majstore“, i „utješi“ vlasnika

pitanjem:

      „Misliš li ti mećat prag?!“

            KUM

           Treba da se ženi Cetinjanin Šanjo. Za kuma izabrao Milorada,

teškog alkoholičara. Velika kita svatova dođe u Pavino Polje, po mladu.

Priređen im srdačan doček. Posijedali oni za veliku trpezu prepunu

hrane i pića. Domaćin im poželje dobrodošlicu. Sve krenu uobičajenijem

redom.

          Kum Milorad za aperitiv proba šljivu prepečenicu; mnogo mu

se dopade – te vrlo brzo, poče prazniti čokanj za čokanjem. U jednom

trenutku, „nasloni“ se na tavulin i zahrka.

          I jednoj i drugoj strani neprijatno zbog ovoga incidenta, ali uz priču,

pjesmu, mezu i piće, zaboraviše na kuma Milorada.

          Počeo ručak, došlo vrijeme za zdravice, kum Milorad i dalje hrče.

Da bi prevazišao nastalu situaciju, stari šarmer i džentlmen Idžo Stanković,

ustade i diže zdravicu: „Dragi prijatelji, ne znam da li će ovaj brak uspjeti?!

Lično bih volio da uspije jer smo se grdno namučili dok smo došli ovamo.

Ali, jedno znam, i u to sam siguran ( pa se okrete prema kumu Miloradu

koji je i dalje bio u „komi“), da će kumu Miloradu biti strašno milo kad

čuje da se Šanjo oženio!“

          POKAJANJE ODLOŽENO 

         Umro neki čovjek u Bajicama. Otac Mićine Martinovića ima

obavezu da ide na sahranu. Napolju „kijamet“: kiša, snijeg, vjetar.

Pošto je bio u godinama, a nije se najbolje osjećao, on zaduži Mićinu

da ga zamijeni!

         Mićina krenu, ali se brzo pokaja i pokoleba.

Velika muzgavica, jak vjetar, dva koraka naprijed,

jedan nazad – učiniše da se vrne sa pola puta.

        Uđe u kuću sa slomljenim kišobranom, sav

pokisao, mokrih nogu, mokre kose i poče otresati

snijeg sa sebe…

        Otac ga nestrpljivo upita:

      „Mićina, jesi li bio na pokajanje?!“

      „Ne“, – hladno odgovori Mićina.

     „ Zašto ne, sine?!“ – začudi se otac.

        Mićina pogleda oca,  napravi izraz lica kao da

 je razočaran, pa odgovori:

      „Odloženo je!“

            KOMPLET                                                                                                                                 

           Otac Mićine Martinovića, Dušan, po kojem je Mićina, beogradski

student, nazvao kvart u Bogdanovome kraju, đe je živio – „Dušanovac”,

nije  se zimi razdvajao od šešira, grombi kaputa, i štapa.

           Jednog dana došao stari Dušan kući, iz pjace, umoran; odloži

štap, i onako obučen „nasloni” se na krevet.

           Ulazi Mićina, uzima štap i stavlja ga ocu u ruku! Otac na trenutak

otvori oči, i sanjivo pita Mićinu: „Što to radiš sine?!”

        „Tata, ako ne daj bože pođeš na onaj svijet, da budeš kompletan!”                      

            CIKVINA

           Na Cetinju je veoma bila popularna tombola. Igralo se po kućama

u Domu penzionera.

           Pošao Mićina Martinović u kino, koje se tada nalazilo u prizemlju

zgrade Vladin dom, ali malo zakasnio. Prikazuju film „Jedan dan života”.

Skoro sva mjesta zauzeta. Pušti ga Milka da uđe. Da bi došao do svojeg

sjedista, koje je bilo posljednje u redu, do zida, Mićina je morao da „digne”

cijeli red, jer su prolazi izmedu redova bili uski. Kako je film već bio počeo,

gledaoci nervozni zbog toga psuju Mićinu.

            On se nekako „probi” do sjedišta, koje je u tome redu jedino

bilo nepopunjeno; na trenutak sjede, pa opet ustade! Nasta veliki žamor.

Mićina se okrenu prema uznemirenim gledaocima i kada su svi očekivali

psovku ili tešku riječ on, u svom stilu, reče: „Cikvina!”

           LUPANJE

                                                                                                                                                                 Niko Raznatović i Mićina Martinović završili studije u  

Beogradu, zaposlili se u „Obod”, i tek što su počeli da rade – pozovu

 ih da prisustvuju sjednici Radničkoga savjeta. Sjednica se održavala u

 večernjim časovima, u prostoru starog radničkog restorana, na

 Donjem kompleksu. Sjednici je prisustvovao i generalni direktor,

Drago Jovović.

            Napolju je vladalo veliko nevrijeme, praćeno kišom i olujnim

vjetrom. Jedan od prozora restorana nije izdržao, pa je za vrijeme

monotone i jalove sjednice stalno lupao.

            Generalni direktor, nezadovoljan sadržajem višečasovne

diskusije, jedva dočeka da da riječ mladom ekonomisti Ražnatoviću.

           „Tišina, molim vas, da čujemo što će pametno da nam kaže

naš mladi i perspektivni ekonomista!?”

           Niko, razočaran jalovim diskusijama, predloži: „Ja bih se

založio da neko zatvori prozor, kako bismo elirninisali bar

- njegovo lupanje!”

                    ALAT 

               Sretne sudiju Moša Martinovića jedna njegova prijateljica,

koja je veoma privlačno izgledala.

              „Ajde Mošo, svrati do mene, da mi nešto popraviš!“

               Iako zatečen ovim prijedlogom, šezdesetogodišnji Mošo se

brzo snađe, i u svom stilu donese „presudu“ – uz obrazloženje:

             „Rado bih svratio jer znam zanat, ali nemam alat!“

             SIGURAN

             Sima Cucu, na povratku iz Cetinjskog manastira, pitaju dvije

 mlade djevojke:

            „Striko Simo, idete li redovno u Manastir?!“

Simo ih pogleda pa im reče:

            „Idem đevojke, dosta često, jer vjerujem u Boga pa mu se

molim!“

            „A, vjerujete li da ima Boga i jeste li ga ikad viđeli?!“

            „Nijesam ga nikad vidio, nako bih laga, ali vjerujem da ga

ima!“- iskreno odgovori stari Simo.

Djevojke poželješe da se malo „škrkaju“ sa starcem, pa tobože

začuđeno upitaše:

            „Kako to?!“

            „Tako, vjerujem da ga ima, isto kao što vjerujem da vi imate

 pičke – a nijesam vam ih nikad vidio!“

                 ŠTIROVNIK

                Ljeto. Dvorski trg. Prošla ponoć, velika gužva, smijeh.                           

                 Prepucavaju se Begina i Miško.

                  Došao red na Beginu: „Miško, reci „ođi”.

                  Miško se umirio, koncentriše se, konta i izgovori ođi.

                  Begi poentira: „Malo mi ga oglođi”.

                  Miška izdaje strpljenje, bi da prekine ovaj duel ali mu

publika ne da.

                  Opet dođe red na Beginu: „Miško reci Lovćen”.

                  Miško opet prebira po memoriji, što mu može reći na to,

siguran da Begi ne može to da rimuje, reče: Lovćen.

                  Begina tada ka iz topa, poentira: „Nabijem te na Štirovnik!”

                 PUT

                U Zetskom domu na Cetinju, u toku monodrama glumice

Rade Đuričin. Da bi uspostavila pravi kontakt sa publikom, ona je

u jednom trenutku sišla sa scene, u gledalište, i onako, spontano,

obraćajući se svima – reče:

             „Svako u životu ima svoj put!“ – pa zastade, zagleda se

u Vida Partelija koji je sjedio u njenoj blizini, i zapita ga:

            „Koji je Vaš životni put?!“

             Vido napravi izraz lica kao da učestvuje u predstavi, ustade

i dosta glasno reče:

           „Moj životni put je preduzeće „Partizanski put!“

               GINEKOLOG

               Šetaju Njegoševom ulicom dr Rajko Đurišić, poznati

crnogorski ginekolog, i njegov prijatelj Đoko Radov. Nailazi jedna

žena, inače Rajkova bivša pacijentkinja, i nazva im dobar dan.

Đoko ljubazno otpozdravi, dok dr Rajko, nešto zamišljen, prođe

pored nje bez pozdrava. Da bi se opravdao za ovaj propust upita

Đoka:

           „Koja ti bješe ova?!“

           „Ne znaš?“ – začuđeno odgovori Đoko, a onda brzo dodade:

           „Čuš mene, što ga pitam?!“ Pogleda značajno doktora Rajka,

i dodade:

          „Ne možeš ni znati, kad ih ne gledaš u glavu – već u pičku!“

                DIO LOVĆENA

                 Jedan naš sugrađanin odlučio, da se ženi nekom djevojkom iz

obližnjega sela. Mnogi njegovi prijatelji, začuđeni kako je izabrao tu

„varijantu“ , zborili su mu: „Ti evropski šarmer, da ženiš tu seljanku?!“

               Na to bi on samouvjereno odgovarao: „Viđećete je za tri

mjeseca, biće ka’ iz Pariza!“

               Sakupi on „jaku“ ekipu prosaca, i pođoše da utanače sve

pojedinosti. Za govor zadužen profesor Vlado Poček. Došli prosci,

priređen im srdačan doček, puna trpeza.

              Uz jelo i piće, pade i pjesma. Zapjeva i mladoženja.

Od njegovoga glasa zaigraše pjati na trpezi, „zadrhta“ sva kuća.

Domaća čeljad sa čuđenjem i divljenjem, gledahu i slušahu budućega

zeta, a udavačina baba to prokomentarisa:

            „E, bože, dimnoga grkljana!“

              Jedan od prosaca, koji se već bio malo više „skvasio“, najbliži

babi, iskoristi ovo i šapnu joj na uvo:

           „Strina, zamislite kakav mu je „klas“, kad mu je ovakav glas!“

             Baba ga sa čuđenjem pogleda, i reče: „Mašala, mašala“,

a on dodade:

          „Ova vaša odiva će tanje prđet, kad je ovaj naš parip dobro

izbelegija – jel’ de strina?!“

          „I ja mnim. To je vazda tako bilo, đaoljane!“ – kroz smijeh reče

baba, i stavi  tačku na ovu temu.

          U neka doba izlazi mlada. Kršna, crvena u obraze ka’ pecka

jabuka; andulirala kosu, stavila minđuše, velika „vimena“ zategla

bijelu svilenu bluzu; tergal suknja pozadi se naklobušila, čarape

koje nijesu mogle sakriti jake listove; štikle sa gvozdenim štiftovima,

kad ide po popločanom kamenom podu – imaš osjećaj da si kod

Kunja Releze, u radionici. Prosci se zagledali u mladu…

           Diže zdravicu profesor Vlado: „Dragi prijatelji, došli smo

noćas u ovu poštenu kuću da prosimo“ – pa teatralno pokazujući

prema mladoj nastavi – „ovaj dio Lovćena!“

                    DUGOSTOJEĆI

                 Ljubo Bakin igra karte. Iza njega, satima stoji kibicer. Ljuba

ne ide karta i on, kao i mnogi kockari, poče da traži opravdanje.

Nešto mu je „maler“ – kibicer naravno…

             „Dugo stojiš uspravan – što ne s’edneš malo!?“ – veli mu Ljubo.

             „Više volim ovako!“ – kratko odgovori kibicer.

            „Možeš li tako dugo stojati?!“

            „Za mogu!“ – samouvjereno odgovori kibicer.

            „Ti bi bio dobar kurac!“ – reče mu nervozni Ljubo.

            ODGOVOR

            Svratio Mošo Martinović u jednu kafanu, koja se nalazila na

početku Bulevara.

Nešto ljut nešto na konobaricu, dosta pogano joj reče:

         „Jovanka, došla si iza koza i ovaca, a sad poslužuješ piće

narodu. Bolje bi bilo da si ostala da čuvaš stoku!“

          Svjestan da je pretjerao, kroz smijeh, šaljivim tonom dodade:

        „Ajde, čobanice, donesi nam piće!“

         Konobarica Jovanka, iznenađena ovakvim komentarom,

brzo se pribra, donese piće, i prilikom

posluživanja – uzvrati na uvredu još poganije:

       „Gospodine, Mošo, prije sam čuvala stoku,

a sad je pojim!“

EVO I NEKOLIKE NOVE PRIČE

                 KAKO DO KUĆE

                  Nakon burnog kafanskog dana vraća se kolima Pero Tomov Lompar kući. Saobraćana patrola zaustavi kola koja su „plesala“ po cesti.

                  Pero,  nekako, otvori staklo na vratima i uperi u njega pogled „pun alkohola“.

                  Uslijedi uobičajeno: dobar dan, molim Vas vozačku i saobraćajnu“.

                  Pero nekako dade dokumenta na „pregled“ ali ne uspje da sakrije „vanredno stanje“.

                 „Dokle putujete?“

                 „Do kuće“.

                „Iziđite iz kola!“

                 Pero nekako uspje da iziđe, ali se zadrža na nogama zahvaljujući tome što je bio oslonjen na kola.

                   Saobraćajni policajac to primijeti i oštro reče Peru:

                 „Ne možete ići kolima kući!“

                 „Ni nogama“ –  dodade u svom stilu Pero.

           NAPIŠI MI PRIJAVU 

          Risto Vujović, dječak od 12 godina zadirkivao svoju vršnjakinju, ćerku policajca. Kad je malo prećerao, ona se požali ocu, a on sa pozicije radnika Službe za obezbjeđenje reda i mira, poče prijetiti Ristu:

          „Nemoj ni slučajno da je više uznemiravaš, niti ovo da ti se ponovi, jer ću ti ja“ – tu ga Risto prekide i završi, umjesto njega, prijetnju:

          „Jer ćete mi – napisati prijavu!“

               CUG 

             Jedna naša sugrađanka pošla kod stomatologa Sima Vrbice da joj opravi zub. Pošto se sa dentistom dobro poznaje jer je godinama njegova „pacijentkinja“ među njima krenu prijateljski razgovor:

            „Kako si Milena, što ima novo. Sluša li te onaj Katunjanin?“

             „Doktore, on je dobar za mene  ali ima jednu manu. Pravo da Vam kažem ne mogu više to da izdržim!“

            „O čemu se radi, mogu li ti ja što savjetom pomoći?!“

             „Doktore, čim uveče legnemo, on počne da hrče i to tako jako ka Jagoševa mašina“ kad šega drva. Ne spavam ponoći već duže vrijeme. Ima li kakav „lijek“ za to?!“

             „Ima, Milena“, – samouvjereno joj saopšti Simo.

             „A koji doktore?“ sva znatiželjna sa nestrpljenjem upita Milena.

             „Čim on počne da hrče, ti mu raširi noge. I viđećeš – problem je riješen!“

              Milena ode kući zadovoljna i jedva dočeka da ona i domaćin joj odu na počinak. Čim on zaspa, ona uradi sve po Simovim instrukcijama i rezultat ne izosta. Ona, sva u čudu, sačeka još dvije-tri noći, i kada se uvjeri da joj je Simo dao pravi recept, potrča kod njega sa cegerom, punim poklona, da mu se zahvali.

              Zahvaljuje se ona Simu, on zadovoljan, ništa ne odgovara – samo se smješka, a ona ga zapita:

            „Vala doktore, gorim od želje da saznam što se desilo sa mojim mužem kad sam mu raširila noge? Ne mogu to da shvatim?! Možete li mi to pojasniti!“

              Simo, iznenađen njenom znatiželjom, ipak, spremno dade objašnjenje kojim još više zbuni radoznalu ženu:

              „Kad ti njemu raširiš noge, jaja – mu se otegnu, a onda ti je sve kao kod šporeta na drva, donji cug zatvori gornji cug i ne može da povuče!“            

          BITLSI

         Sjede tri druga i kuma, koji su rano ostali bez kose, Milo Huter, Budo Marković i Mića Perazić i evociraju uspomene iz mladosti. Veli Mića:

        „Kako smo mi igrali rukomet, košarku, fudbal, kakve smo cure izvodili, sve smo mogli biti, samo jedno ne!?“

        „A što to Mića?!“- istovremeno ga upitaše Milo i Budo.

        „Bitlsi!“ – odgovori Mića.

               MOŽE KO DOĆ

               Radovi na betonskoj ploči, na kući Leka Jabučanina, privedeni kraju. Njegovi sinovi Jovan, Koća, Zoran i Taso, ponosni što će vrlo brzo sve biti gotovo i što će sa društvom, koje im je priteklo u pomoć, vrlo brzo sjesti za trpezu i proslaviti ovaj uspjeh.                      

             Neko reče da fali malo cementa. Skočiše braća da ga „stvore“, a Koća ugrabi prvi: „Idem ja da donesem jednu vreću.“

             Taso mu reče: „Donesi dvije-tri!“

           „Zašto toliko?“

          „Može ko doć“, dodade Taso.

              SUGESTIJA

              Neposredno po završenoj sahrani jedan stari Cetinjanin

uhvati  pod ruku Vida Partelija i reče mu:

             – Taman ću se vratiti sa tobom.

              Znajući da je zašao u devedesetu, Vido mu sugerisa:

             – Ne isplati ti se!

              MAMA IDEŠ LI

              Bilo je to šezdesetih godina. Mićina završio fakultet,

zaposlio se u EI „Obod“, primio nekolike dobre plate,

plus trinaestu i kupio fiću. Jedan dan riješio da provoza

majku kolima. Majka, starija žena, ušla u kola, sjela pozadi,

naslonila se laktovima na prednje sjedište i stavila na usta,

za svaki slučaj, faculet.

              Pošto je ulica u Bogdanovome kraju tada bila džada sa

puno rupa, a kako je znao da mu majka ne podnosi vožnju,

Mićina, upali kola i krenu „pet na sat“.

              Prošlo neko vrijeme, tišina u kolima, čuje se samo

zvuk novoga fiće. Mićina se „prepanuo“ za majku, zove je

preko ramena: „Mama, mama!“

              „Aaa“ – odazva se majka.

              „Ideš li?!“

             NE BIH PONOVO

             Po povratku sa ceremonije otvaranja Njegoševog

mauzoleja (28. jula 1974. godine), kojoj je prisustvovalo

nekoliko desetina hiljada posjetilaca, na pitanje kako je sve

proteklo i da li je bila gužva, Idžo Stanković odgovori:

            – Ne bih ponovo pošao kad bi mi Njegoš majku oženio!

             OSTAVI MI DVA GVINTA

       Kišovito jesenje veče na Cetinju. U Klubu penzionera u

Njegoševoj ulici igraju se karte, domine, gleda tv program.

Atmosfera sa puno priče, dima…

       Otvaraju se vrata od prostorije i ulazi jedan pijani

građevinski radnik, prilazi stolu za kojim igra domine Mijo Banović sa prijateljima. Radnik se obraća Miju:

            „Možete li mi dati jedan cigar?“

             Mijo, ne dižući glavu, uzima sa stola jedan šaraf, koji se

tu sasvim slučajno našao, a bio je otprilike kao cigar i pruža

mu ga. Prisutni začuđeno gledaju scenu koja se spontano

odvija.

            Ovaj, potpuno pijan i ne znajući što mu je Mijo dodao, stavlja „cigar“ u usta, a Mijo mu dobacuje:

           „Ostavi mi dva gvinta!“

            HRANA ZA BIZINE

           „Idžo Stanković i ja smo gledali skoro svaki film u

cetinjskome bioskopu. To su bile one predstave u 5 popodne.

Poslije bi pošli na piće ili prošetali.

             Jednoga, maglovitoga, zimskoga dana, pitao sam ga da

uzmem kartu i za njega, a on reče kako ne može ići u kino

jer mora do apoteke da kupi otrov za miševe.

              Poslije pet-šest dana pitam ga:

             – Idžo, potrova li one miševe?

             – Ma kakvi. Oni su se od onoga popravili, došli su ka

bizini“ – završi Mikoš svoje sjećanje na jedno od bezbroj

njihovih druženja.

          PITOMA DRVA

          Vratio se Dušan Đuranović sa Golog otoka. Iako je znao da

je „pokriven“ od strane Službe državne bezbjednosti, on uloži

da priča društvu, sa kojim je sjedio ispred jedne kafane, svoje

„doživljaje“ sa robije.

         „Ljudi, nećete vjerovati, tukli su me palicama sa drvljanika!“

        „Što reče Dušane?!“, začu on pitanje, i kad vidje ispred sebe

čovjeka u kožnom mantilu, sledi mu se krv u žilama, pa brže

bolje „ublaži bol“:

         „Ljudi, to su bila pitoma drva!“

          EVO NEKOLIKO  PITANJA

                  -  Ko su bili interpretatori prve tri nagrađene pjesme na takmičenju za Prvi glas Cetinja, održanom 70-ih godina na Ljetnjoj pozornici: Trepetika trepetala, Gorela je gora, Moćevčiću?

         -Koji je Cetinjanin i kojom prilikom, s’ekao maglu s’ekirom?

         -Koji je Cetinjanin je u zubarskoj ambulanti, kada mu je stomatolog rekao da mu mora dati inekciju, skinuo pantalone?!

         -Koji je Cetinjanin tri puta ponavljao razred da bi učio sa prof. dr Mirkom Bulajićem?

        -U  kakvu vezu neki Cetinjani dovode Ramireza i Vasa Kikireza, odnosno, Kuvara i  Stipu Šuvara?

        -Kojeg Cetinjanina i zašto zovu – Vremenska prognoza?

        -Koji je načelnik komunalne službe SO CT, i u kojoj situaciji rekao: Ulice su posoljene?

        -Koji Cetinjanin bi bio najlepši da stavi potkovicu na bradu?

        -Koji Cetinjanin je trebao da se zaposli u preduzeće „Partizanski put“ – da najavljuje mine?

        -Kojeg Cetinjanina nijeste mogli ubiti iz pištolja – od adresa?

        -Koji je Cetinjanin devedesetih godina kokoškama otkinuo srednji prst – kako bi i one bile liberalno obilježene?!     

         -Zašto se našem sugrađaninu, čiji je nadimak „štica“, kad je služio vojsku nije „primila“ vakcina ni iz drugog pokušaja?

         -Koji Cetinjanin je dočekivao kišu dobrodošlicom: „Ajde padaj, majku ti srbijansku!“ 

         -Koji je Cetinjanin reklamirao mrtvačke cipele?!

         -Koji je Cetinjanin svratio u apoteku da kupi tablu plivadona i kad je došao na red rekao: „Pppopodne ću doć?“

           -Kojem Cetinjaninu su sugerisali da za desetogodišnjicu smrti kupi ocu – sat?!

         -Koji je Cetinjanin oslobođen vojske, zato što mu je padala kapa s glave?

         -Koji Cetinjanin zamijera roditeljima – što ga nijesu konsultovali prije nego što su ga napravili?!

          -Koje pivo Cetinjani zovu Kapi za oči?

          -Zašto su Cetinjani nazvali Njegoševu ulicu Evropska unija?

           -Koji je mještanin Rijeke Crnojevića, u vrijeme poplave, rekao sinu da zaroni do prvoga sprata i donese mu cigare?!

          -Za koju dvojicu Cetinjana kažu da su od dva brašna đeca?

          -Kada su i zbog čega Opštinu Cetinje zvali Naša mala klinika?

           -U kojoj situaciji je jedna Cetinjanka izgovorila rečenicu: Uh, koliko naroda a niđe žive duše?

          -Koji je Cetinjanin kada se popeo na Mon blan, zapalio cigar?

-Koji Cetinjanin je ponavljao četvrti razred osnovne škole – triput, i služio

mornaricu tri godine a nije naučio da pliva?!

          -    Koji je Cetinjanin oslobođen vojske zato što mu je nebo bilo

nisko?

       -    Koji je Cetinjanin pokušao da napumpa avionsku gumu

kako bi avion mogao da sleti?!

      -     Koju kuću na Cetinju zovu „Kuća solidarnosti“?

PS - PROMOCIJA
Download link: 
 

3 Komentara

  1. Oskar Huter

    10. Oct, 2011

    Ljude kao što je Vesko Pejović treba na svaki način uvažiti, ispoštovati, njegovati. Način na koji doživljava Cetinje i njegove građane je uzvišen. Čak i kada se radi o autorskom radu, projektu, njegov primaran cilj je isticanje sugrađana. Čuvanjem od zaborava: priča, anegdota, humoreski – besmrtnost je zagarantovana građanima, a samim tim i gradu.
    Privilegija je imati jednog Veska Pejovića.
    Komentar objavljujem ne radi saopštavanja komplimenata Vesku, jer to sam mu mogao i lično uputiti prilikom svakodnevnih susreta, već iz namjere da i oni koji nijesu ovđe, a vole prijestonicu, znaju da cijenimo njegov rad i trud kojim nesebično obasipa Cetinje!

  2. Sasa

    20. Oct, 2011

    Sve pohvale za knjigu a đe može da se kupi?
    Za sada na Cetinju u knjižarama “Luča”, “Oktoih”, fotokopirnici EM PLUS i kod autora tel. 067 850 992

  3. Bozidar P. Drecun

    20. Oct, 2011

    Danas sam pročitao knjigu … Preporučujem je svima. Siguran sam da će postati jedna od omiljenih knjiga …

Vaš komentar