O promociji romana Marka Špadijera “Bibliotekar”

O promociji romana Marka Špadijera “Bibliotekar”

Posted on 13. Jul, 2017 by in Iz kulture

Promocija romana „Bibliotekar“ publiciste Marka Špadijera, održana je u utorak, 11. jula u Svečanoj sali Nacionalne biblioteke „Đurđe Crnojević“ na Cetinju.

Ovaj roman je fragmentarna slika Cetinja, s’ kraja šezdesetih i početka sedamdesetih godina, data kroz autobiografske literarne zapise bibliotekara, koji su dokumenat stanja svijesti u jednom od prelomnih perioda novije crnogorske istorije, čije zaplete cetinjski duh čini više humornim, nego dramatičnim.

Nakon uvodne riječi medijatorke večeri Dragice Lompar, o knjizi su govorili književnik i predsjednik Matice crnogorske Dragan Radulović, profesor i autor studija o Crnojevića štampariji Boško Mijanović, književni kritičar Vlatko Simunović i autor.

BIBLIOTEKAR-1.0-640Dragica Lompar, zamjenik direktora NB, gospodina Špadijera vidi kao čovjeka koji je čitav profesionalni vijek proveo jednako zaljubljen u svoje Cetinje i Crnu Goru, sa mnogo odanosti, posvećenosti i hrabrosti.

-Svoju ljubav i privrženost je iskazivao tako što se javno zalagao, a i danas se zalaže, za očuvanje istinskih ljudskih vrijednosti i crnogorskih simbola, od kojih je najveći – upravo Cetinje.

U svojem izlaganju gospođa Lompar se osvrnula na bogatu biografiju Marka Špadijera a ja, poštovani čitaoci, vašoj pažnji preporučujem link: http://www.cetinje-mojgrad.org/?p=14459

MARKO-SpadijerMarko Špadijer  je rođen 1938. godine na Cetinju. Gimnaziju je završio u rodnom gradu, a Filološki fakultet u Beogradu. Nakon završenih studija radio je u Centralnoj narodnoj biblioteci Crne Gore od 1962. do 1970., bio je glavni urednik izdavačkog preduzeća „Obod“ na Cetinju, glavni i odgovorni urednik revije „ Ovdje“ od 1970. do 1974., zamjenik, glavni urednik i direktor dnevnog lista „Pobjeda“ od 1974. do 1982. godine. Bio je crnogorski partijski i državni funkcioner, jedan od osnivača Matice crnogorske i njen dugogodišnji generalni sekretar, objavio je veliki broj tekstova i nekoliko monografskih publikacija.

Riječ predsjednika MC Dragana Radulovića: Cetinjski bibliotekar

CETINJE-PANORAMA-1961Roman Marka Špadijera „Bibliotekar“ nosi podnaslov „Cetinjski zapisi“, i odmah na početku autor čitaocima jasno stavlja do znanja da je u djelu DRAGAN-RADULOVIC-PROFESOR FILOZOFIJEriječ o dva glavna književna lika koja se nadmeću za prvijenstvo: Petru Delji, bibliotekaru, i njegovom Gradu. Njihov ambivalentni odnos, bogat nesporazumima, tvori ono što je moguće nazvati motivacioni lokus knjige. Grad je uvijek dobra pozornica za roman, a od autorovog spisateljskog umijeća da izabere pravu tačku gledišta koja će mu otvoriti prostor da svoje životno iskustvo diskretno inkorporira u tkivo proze, zavisi da li će ta pozornica na valjan način oživjeti u čitalačkoj imaginaciji i postati jedan od glavnih likova. Smatram da je naš autor uspio u tome. Cetinje u njegovom romanu – koliko god bilo opterećeno bremenom prošlosti – ipak je živo i puno duha, daleko od izgleda jezive i pohabane istorijske kulise, kako se neupućenom, ili zluradom, posmatraču sa strane može učiniti da jeste. Najzad, da to zaista nije slučaj, odnos ta dva književno-umjetnička entiteta ne bi za čitaoca bio podsticajan za razmišljanje i pun iznenadnih obrta u emocijama, u rasponu od povremene isključive odbojnosti do bezgranične ljubavi. Valera emocija, koje su za glavnog junaka Delju, u tolikoj mjeri neizdržive da ih odmah nakon ispoljavanja mora kontaminirati ironijom i osloboditi „duha težine“, jer to je jedini način da ih preživi, da se ne pretvori u avet koja je progutana od snažne emocionalne investicije koju nije uspio na vrijeme i adekvatno psihički obraditi.

BIBLIOTEKAR-4-640Ironija nije samo stilska figura, a ponajmanje je šala ili kakva dovitljiva opaska izrečena u pravom trenutku, u biranom društvu ljudi koji razumiju, jer slijedimo li Tomasa Mana, ili vašeg sugrađanina Danila Kiša, shvatamo da je ironija u stvari pogled na svijet, skoro dekartovski precizna metoda saznanja, ili još tačnije: najubojitiji mehanizam oslobađanja sebe i svijeta od dogme, od onog okamenjenog mišljenja koje niko ne propituje, a u čiju istinitost svi vjeruju, jer je garantuje neki spoljašnji autoritet, po pravilu nekakva sila, „bez milosti i pameti“ kako bi rekao Lalić, najčešće bog, ili politička partija kao njegov totalitarni, zemaljski substitut u XX vijeku. Postoji priča da je jedan od Staljinovih sinova, mislim da se odnosi na onog avijatičara, volio u javnosti sebe da predstavlja imenom Staljin, što je kod oca, pošto su ga tajne službe obavijestile, izazvalo neopisivi bijes. Naredio je da mu privedu sina na raport, i namjerno cetinje-1960-italijansko poslanstvo-cnb cgmu pred svjedocima rekao u gnijevu: „Ti nijesi Staljin! Nijesam ni ja Staljin, niti to mogu biti! Partija je jedino Staljin!“ Zanimljivo je koliko se ta opservacija zlog prepredenjaka Josifa iz Gruzije savršeno uklapa u saznanja političke filozofije XX vijeka o prirodi totalitarnih režima: italijanski fašizam hipostazira i obožava korporativnu Državu, njemački nacional-socijalizam Vođu (glasoviti Führerprinzip), a sovjetski boljševizam – Partiju! Međutim, što se događa kada partija osjeti potrebu da se više ne želi identifikovati sa Staljinom? Kakvi problemi nastaju kada partija poželi da pobjegne od njega i uticaja njegove despotske kobi? U tom slučaju hegelijanska dijalektička trijada otvara nove karte i poziva na igru: komunista je spreman da žrtvuje svoj život zarad ostvarenja političkog ideala, staljinista je bez oklijevanja spreman da ubije drugog čovjeka, a socijal-demokrata smatra da između političke zajednice i ostvarenja njenih ideala ne treba da stoji smrt drugog čovjeka, bez obzira da li ga dobrovoljno predaje na oltar višem cilju ili biva zločinački ubijen zarad njega.

To je politički i idejni kontekst romana „Bibliotekar“, jer glavni lik Petar Delja, partijski aktivista Saveza komunista, smatra da je neophodno, ali i BIBLIOTEKAR-2-640sasvim moguće, voditi dijalog sa političkim neistomišljenicima, a da ih se ne pretvara u neprijatelje, i ne likvidira. Delja je ubijeđen u snagu sopstvenih argumenata, iskreno vjeruje u emancipatorski projekt socijalizma, ali njegova vjera nije fanatična, i sektaški isključiva, zapravo, stvar stoji potpuno drugačije: njemu su potrebni sagovornici sa kojima se ne saglašava, jer upravo u tom nesaglasju odmjerava upotrebljivost i čvrstinu vlastitog političkog stava. Što mu, naravno, „pravovjerni“ zamjeraju, jer njihov dogmatski um svaku vrstu dijaloga doživljava tek kao znak slabosti, kao jasan pokazatelj ideološkog kolebanja, što po prirodi stvari neminovno vodi „skretanju sa partijske linije“. A poznato je da većeg grijeha tada nije bilo. Ne znam kako je danas, jer veliko je pitanje da li ideološke partijske linije danas više uopšte postoje, a ako već postoje: da li ih se iko dosljedno pridržava?

No, da se razumijemo: u ovom romanu nije riječ o nekakvom disidentstvu, potonjem ideološkom otpadništvu, niti o naknadnoj pameti čovjeka kojiCETINJE-1963.....PANORAMA je nadživio jedan društveni sistem sa snažnim utopijskim elementima, pa danas sa lagodnih pozicija sveznajućeg reflektira o prošlosti. I dobro je što to nije slučaj, jer da jeste: knjiga bi za pristojnog čitaoca bila nečitljiva, pretvorena u banalno opšte mjesto koje počinje da mašta, da parafraziram onu Marksovu rečenicu o Prudonu. Upravo zbog toga što je pisac brižljivo vodio računa da u romanu nigdje ne demonstrira svoje znanje o budućnosti koja će docnije uslijediti, knjiga je dobila na kvalitetu koji jasno dijeli dobru literaturu od svega što ona nije – na uvjerljivoj autentičnosti, u duhu i atmosferi, jednog vremena.

cetinje.doprinos za uredjenje gradaA koje je to vrijeme o kome ovo djelo saopštava svoju književno-umjetničku istinu? Ako čitalac pažljivo slijedi autorova indirektna uputstva može radnju romana smjestiti u period od 1967. godine do 1971-72. Dakle, u tih četiri-pet godina. Snažni politički odjeci Brionskog plenuma iz ’66. na kome se partija obračunavala sa UDB-om, studentski bunt, ulazak sovjeta u Čehoslovačku, spuštanje čovjeka na Mjesec, neke su od naznaka. A u Crnoj Gori, sve nekako trepti i podrhtava ispod površine, raspravlja se o izgradnji Njegoševog mauzoleja, sve su ideje prisutne i nadmeću se za postojanje i društveni uticaj, a nad njima, poput ledenog pokrivača, leži jedna opasna i eksplozivna politička napetost: komunistička partija koja zazire od sopstvenog represivnog aparata, i unatoč njemu pokušava da se iznutra demokratizuje, i represivni aparat koji više ne vjeruje svojoj partiji, niti je doživljava kao autoritet! Spolja posmatrano sve izgleda kao da je u najboljem redu, svi se međusobno zaklinju na vjernost, ali iznutra, mehanizam političke koegzistencije je nepopravljivo napukao, dok se na kraju ne zdrobi i raspadne. Ne sam od sebe, naravno, i ne u sreći i veselju. I ne tada, nego dvadesetak godina kasnije. Ali, to je već neka druga priča. Ona, o kojoj bismo nešto više saznali, ako se autor odluči i podari nam sljedeću knjigu, sa podnaslovom „Titogradski zapisi“.

Ako je Flober bio u pravu kada je rekao da je u dobroj prozi uvijek „đavo u detalju“ – a bio je u pravu! – onda je ovaj roman pun đavolastih BIBLIOTEKAR-3-640književnih delicija: izuzetnih opservacija i precizno identifikovanih detalja koji u trenu zaigraju čitalačku imaginaciju na neočekivan način i efektno doprinesu ostvarenju estetske zamisli autora. Pogotovo to vrijedi za epizodne likove, od kojih su neki prikazani anegdotalno u duhu cetinjske mitologije cinizma i zajedljivog humora, a drugi, opet, u jednoj rečenici, možda dvije, poput ovlašne primjedbe koja ne želi nikoga obavezivati, ali koja iznenada pred čitaoca otkriva sasvim novi i drugačiji svijet. Citat: „Za izrezbarenim velikim stolom sjedio je mršav i prosijed čovjek. Imao je nadimak Mrak. Njegov autoritet bio je u neskladu sa poslom računovođe koji je obavljao. U Biblioteci se pričalo da je bio sobni starješina na Golom otoku i da piše anonimna pisma svojoj ženi zbog kojih je kinji.“ Kraj citata. Ili još jedan primjer, ponovo sobni starješina iz jugoslovenskog gulaga, u kojemu je nesrećnik naučio da ljude podvrgava mučenju, pa je to iskustvo nakon povratka iz logora prenio u porodicu, da bi decenijama potom, kada mu je umrla žena, ubrzo i sam izvršio samoubistvo, jer više nije imao koga da maltretira…

U pozadini karakterizacije tih epizodnih likova, često na nivou uspjelog aforizma, čitaocima je moguće da naslute neispričanu priču, sav tragizamcetinje-vido parteli urušenih egzistencija ljudi koji se nikada nijesu oporavili od užasa, niti uspjeli da ponovo reintegrišu sopstvenu ličnost u smislenu etičku cjelinu, koji jednostavno: više nikada nijesu smogli snage da životu i njegovoj raskoši kažu – ljudsko da!

Mala pripovijest pod naslovom „O mišu“ predstavlja književno-umjetnički dragulj cijelog romana. Komponovana je po pravilima kratke priče, autor u njoj uspješno održava delikatnu ravnotežu između detalja i potrebe samog teksta da meandrima ugrozi vlastitu ekonomiju. Ubjedljivo demonstrirana bahtinovska karnevalizacija i ironijska subverzija, pažljivo pripremljen završetak priče, paradoksalni obrat na kraju koji je istovremeno sasvim opravdan i potpuno iznenađenje, samo su neke od njenih odlika… Svoje oduševljenje tom literarnom vinjetom neću dalje elaborirati, jer ni na koji način ne želim pokvariti čitalački ugođaj koji vas očekuje. A da vas u ovom romanu očekuju mnoga prijatna iznenađenja, uvjerićete se sami. Potreba da se odgonetnu prava imena likova čiji je identitet autor samo donekle prikrio, ponekad smijeh, a nerijetko sjetna zamišljenost, omogućavaju da čitalačka avantura urodi dragocjenim uživanjem u tekstu. Zbog toga ovu knjigu, najtoplije preporučujem vašoj pažnji.

Riječ profesora Boška Mijanovića: BOSKO MIJANOVIC-CETINJE 1983

Prije izvjesnog vremena našli su se preda mnom Cetinjski zapisi Marka Špadijera, literarni tekst uobličen u formi romana. Sa velikom znatiželjom sam otvorio knjigu i u jednom dahu prolazio kroz poglavlja: Biblioteka, Školski drigovi, Samoupravljanje, i tako redom do kraja romana. Uzrok tome je bio: prvo, što je tekst pisan lijepim jezgrovitim stilom, neopterećenim epitetima i metaforama, i drugo, što sam u ličnostima i događajima u romanu prepoznavao one iz stvarnosti koji su piscu služili kao vodilja za slobodno literarno uobličavanje njih samih.

Na prvom koraku, u vlažnom, ljepljivom i gluvom cetinjskom jutru, sreo sam bibliotekara Petra Delju u svojoj kancelariji, neraspoloženog, i pogleda usmjerenog na Njegoševu ulicu i njene rijetke prolaznike. Završivši fakultetske studije u Beogradu, Delja se zaposlio u Biblioteci i sa velikim žarom pokušava da unese u nju nov duh, da je učini modernom bibliotekom, kako bi privukla novu čitalačku publiku. No, njegove se želje ne ostvaruju. Tribina čitalaca bilježi slabu posjetu.

Pratio sam Petra Delju kroz knjigu u kojoj su opisani: značajni događaji i ljudske sudbine, đački poslijeratni dani i dani daleke prošlosti, dani zaposlenih u Biblioteci i njihovo samoupravljanje, život i atmosfera u jednoj građanskoj prodici, ljubavni zanosi i dr. Kroz sve ovo provlače se dvije suprostavljene struje čiji su nosioci Novak Simović i Profesor. To su razlčita mišljenja o našoj prošlosti i o političkom i kulturnom trenutku njihovog vremena.

CETINJE-1963-OKTOBAR-TITOV TRG-AUTOBUSI   To je vrijeme kada Cetinje živi životom u ograničenoj svakidašnjci, živi samo da bi životarilo, bez uzbuđenja i bilo čega što bi dalo smisao životu mladom čovjeku. Okruženi sivilom, i zimi pritisnuti snjegovima i cetinjskim kišama, jedan broj građana, među kojima je i Petar Delja, htjeli su da izađu iz palanačke učmalosti i unesu malo vedrine u svakodnevicu, javno se sastajući u podrumskim prostorijama jedne zgrade, mjestu gdje su zadovoljavali potrebu za druženjem, ’’pa i nekom vrstom kreativnosti“ – mjestu gdje su mogli da iskažu svoj duh. Ali duh policije, koji je lelujao cetinjskim prostorom, ušao je u podzemlje zgrade. Policija je, vjerovatno, bila ubijeđena da je otkrila, maltene, političko podzemlje, tim prije što je Petar Delja bio aktivni član u političkim organima Opštine. U formiranom društvu, kako se navodi u policijskoj informaciji, nalaze se umno poremećeni članovi, i u najvećem broju lica bez zanimanja, skitnice i lica „koja se javljaju kao izvršioci raznih prekršaja.“ Naš junak u romanu Petar Delja okarakterisan je kao jedan od organizatora ovakvog sastajanja, protiv kojega je, sa dvojicom drugih članova, pokrenut administrativno-kazneni postupak.

cetinje- banovinaSa puno šarma Špadijer je opisao isljeđivanje u policiji i ispitivnje osumljičenih u Sudu za prekršaje. Odgovori okrivljenih na pitanja isljednika i sudije ispunjeni su dosjetkama i ironijom. Na pitanje isljednika da li je kažnjavan, prvi okrivljeni je odgovorio potvrdno, iako je znao da se pitanje odnosi na sudsko kažnjavanje: „Da, ukorom razrednog starješine u sedmom razredu gimnazije“ – rekao je on. Izgleda da je i Delja, na traženje da objasni pjevanje himne na sastanku društva „zamajavao isljednika teorijama o odama bogovima, ratnicima, sportskim pobjednicima, društvima, i himni kao književnoj vrsti.“ A treći osumnjičeni govori sudiji o svom mišu, jer „svaka poštena cetinjska kuća ima svog miša.“ Ovakve duhovitosti i prikriveno fino ismijavanje mogu se naći i na nekim drugim stranama knjige, kao varnice koje bacaju svjetlost na tamnu stranu života.

Odjedanput je u Deljinim mislima iščezao onaj lijepi grad kojeg je noću zamišljao ili sanjao, grad okupan u svjetlosti, sa terasastim ulicama po Cetinje-1972-zasječenim brdima, univerzitetski grad sa mnoštvom studenata i Bibliotekom usred njega koja „vri od interesovanja za knjigu i znanje.“ I pored toga, nije sebi dozvolio da uđe u stanje usamljenosti i da nešto neodređeno čeka. Još više se, kao njen predsjednik, posvetio radu sa omladinom. Pokušavao je da nešto promijeni u Cetinju, u industrijskom gradu koji je „postao prostački agresivan i primitivan.“ Nijesu pomogli ni održani sastanci po školama, društvenim i sportskim organizacijama; niti uručene pohvale i diplome; ni biranje učenika za republička i savezna takmičenja; niti formiranje komisije sastavljene od pedagoga, sociologa, prosvjetnih radnika i roditelja za izbor zanimanja budućih učenika u privredi, i druge aktivnosi koje je Delja pokrenuo. Život je tekao po starom. Ostale su „prljave i hladne kafane sa prijetećim facama kojima ništa nije sveto sem sopstvenog ponosa. Lako se poteže pištolj u odbrani umišljenog dostojanstva.“

CETINJE ... OBLAKIz ovakve stvarnosti „bježao“ je Delja u salon kuće gospođe Marić, gdje se, donekle, zadržao građanski duh predratnog Cetinja koji su mu nekada davali ruski emigranti i cetinjska inteligencija nestala u ratu. Kao svjedok tog vremena u salonu su ostali: kristalni lusteri, stilski namještaj, ogledala sa pozlaćenim ramovima, uljane slike, plišane zavjese, svileni tapeti – koji odbrojavaju posljednje godine svoga sjaja. Ne treba da zabrinjava ovakvo stanje, jer će se ovaj sjaj pojaviti na nekom drugom mjestu – u Beogradu.

U poslijeratnom Beogradu Crnogorci su, u ime proleterske revolucije, preuzeli najbolje stanove i vile od proglašenih narodnih neprijatelja. I Cetinjani nijesu zaostajali za drugima. U vili na Dedinju nekadašnjeg našeg građanina, visokog jugoslovenskog rukovodioca, rodio se salon sa raskošnim namještajem, tepisima, zavjesama, vazama, lusterima, slikama i skulpturama, sve postavljeno iznad mermernog poda. Salon zablista punim sjajem kada, kroz otvorene škure i prozore, dnevna svjetlost „zagospodari prostorom.“ A nama na Cetinju je preostalo da se sa Deljom, u prozračno jutro, popnemo na Orlov krš, da posmatramo prostor gdje se stvarala crnogorska istorija i da mislima pođemo u neko drugo doba.

Kada sam završio čitanje Cetinjskih zapisa nijesam mogao da ostanem ravnodušan, već su u meni ostale boje i mirisi cetinjskog života prije pedeset godina, koji su me tjerali da se zapitam: Šta se promijenilo na Cetinju za ovo vrijeme?

Podjele Crnogoraca su se produbile na nacionalnoj, vjerskoj, kulturnoj, obrazovnoj i drugim osnovama. Ne idu na posao i vraćaju se sa njega hiljade zaposlenih ulicama grada. U ljetnjim večernjim satima ne čuju se zgusnuti koraci i zagor ceinjske mladosti sa Korzoa (Njegoševe ulice).

vladin dom Sat na Vladinom domu često zaustavlja svoje stogodišnje otkucaje, kao da hoće da pokaže da vrijeme na Cetinju staje. I sada me njegovi zvuci, koji nijesu zvonki, prenesu u neko drugo vrijeme, u neko drugo stanje, u vrijeme moga osnovnog i gimnazijskog školovanja koje je bilo više tamno nego svijetlo.

Ali se nijesu promijenile cetinjske kiše koje, nošene južnim vjetrom, stvaraju vodenu zavjesu i „kao topot konjice nastupa poslije nebeske arabeske munja i treske gromova.“

Zbog njegove literarne vrednosti i aktuelnosti sadržaja, roman Marka Špadijera čitaće se i u budućim godinama. I kada se bude neki čitalac zapitao poslije narednih pedeset godina šta se promijenilo u Cetinju, nadam se da će imati mnogo ljepši odgovor od moga.

https://www.youtube.com/watch?v=MBfQDdfb20c

RTV Cetinje – Održana promocija romana Bibliotekar

Vesko Pejović

 

 

 

 

 

 

 

Vaš komentar