Bajova 136

Bajova 136

Posted on 01. Apr, 2016 by in Zanimljivosti

Bajova 136 – priča o jednoj kući i njenim žiteljima

(Ideju da pišem istorijat svoje rodne kuće mi je dao Vesko Pejović. Nijesam je odmah prihvatila, priznajem. Kome to danas treba, koga to interesuje, pomislila sam… Postojao je i veći razlog – u kući se malo o tome govorilo, pa što baš sada ja da nešto da kažem… A dokumenti postoje, uvijek sam voljela da ih listam… Skoro sam odustala, a onda sam se sjetila svog bratanića Filipa koji živi daleko od mene, u Americi, i koji, kad god dođe, voli da čuje neku priču o kući…)

Pa evo – Za Filipa

BAJOVA 136-sajt-PORODICA DR STEVA OGNJENOVICA 1919Kuću u kojoj sam rođena sagradio je oko 1892. godine moj čukunđed Špiro Ognjenović iz Kotora. (Fotos broj 1: Porodica dr Steva Ognjenovića 1919.) Porodica Ognjenović, stara i ugledna, imala je svoj grb koji se i danas nalazi u Pomorskom muzeju u Kotoru… Špiro Ognjenović je bio visoki finansijski službenik i kompozitor. Prvi je komponovao muziku za ,,Balkansku caricu“ kralja Nikole. (On je u pomenutoj operi igrao ulogu Ivan bega … Njegova kćerka Milena, kasnije udata Pavlović, muž joj je bio Peko Pavlović, je igrala Martu, i istovremeno se smatra prvom crnogorskom koncertnom pijanistkinjom…)

Prva generacija ljekara Bajove 136                (Fotos br. 2: Cetinje – Katunska ulica 1905)

Cetinje - Katunska - Njegoseva ulica 1905-sajtSin Špira Ognjenovića, Stevo, moj prađed, rođen je u Kotoru 1867. godine, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Medicinski fakultet je završio u Petrogradu (Sankt Petersburgu). Po povratku u domovinu, bio je ljekar i upravnik bolnice ,,Knjaginja Zorka“ u Nikšiću, specijalizirao je pedijatriju u Beču, i , na kraju radne karijere , bio upravnik Bolnice ,,Danilo I“ (Fotos br.4) na Cetinju, 10. po redu. Tu je ostao sve do penzionisanja… Bio je MARIJA PETROVIC NJEGOS UDATA OGNJENOVIC-sajtoženjen Marijom Petrović Njegoš (Fotos br.3), kćerkom vojvode Đura Petrovića, brata vojvode Boža. Rodna kuća moje BAJOVA 136-BOLNICA DANILO I ..prababe Marije je bila u Katunskoj (danas Njegoševoj )ulici, u njoj je danas Svetigora… Ona je, zapisano je u knjigama, bila prva generacija Đevojačkog instituta na Cetinju. Dugo je živjela (na moju sreću), te sam je dobro upamtila – imala sam 16 godina kad je umrla. U mom djetinjstvu je jedno vrijeme živjela sa nama, u kući u Bajovoj i pričala mi priče koje i danas pamtim…

Dr Stevo i supruga mu Marija imali su osmoro djece, šest kćeri i dva sina…(Četvrta kćerka po redu, Sonja, će postati kasnije moja baba). Prve četiri kćerke su, kao i majka im, završile Đevojački institut i bile u njemu sve do zatvaranja, 1913.godine…

Dr Stevo Ognjenović se penzionisao 1924. godine i otišao u Prčanj, gdje su Ognjenovići imali veliku kuću, po bokeški rečeno – palac… Umro je u Prčanju 1930. godine, ali je, po sopstvenoj želji, sahranjen na Starom groblju na Cetinju… (Fotos br.5: Pismo italijanske kraljice Jelene Mariji Petrović Ognjenović)

sajt-PISMO ITALIJANSKE KRALJICE JELENE MARIJI PETROVIC OGNJENOVICU međuvremenu je u Napulju završio medicinu moj đed Nikola Niko Martinović. Na Cetinju se oženio kćerkom svog upravnika, Sofijom- Sonjom, te je, po njegovom pezionisanju i odlasku u Prčanj 1924.godine, kupio njegovu kuću. Od tada je kuća u Bajovoj u posjedu porodice Martinović…

Druga generacija ljekara Bajove 136

Moj đed, Niko Martinović, rođen je u Bajicama 1888. godine. (Otac mu je bio Petar, Pero, po ondašnjem običaju preimenovan u Šaka. Šako je bio učitelj i školski nadzornik, a ostalo je zapisano da je napisao prvi udžbenik geometrije za osnovnu školu u Crnoj Gori). Niko je završio osnovnu školu u Bajicama, gimnaziju u Kotoru, a 1908. godine upisao je Medicinski fakultet u Napulju.

sajt-Druga s lijeva - stoji- Sonja Martinovic-peti s lijeva dr Niko Martinovic-sjedi Sofija Mertvago-cuce-cerka Sonje i Nika-Marija-cerka Ljudmila-u prvom planu sin Petar (Fotos br.6: Druga s lijeva – stoji- Sonja Martinović; peti s lijeva – stoji – dr Niko Martinović, sjedi-Sofia Mertvago; čuče: ćerka Sonje i Nika Marija, ćerka Ljudmila; u prvom planu sin Petar)

Niko je dva puta prekinuo studije-prvi put kao student četvrte godine da bi učestvovao u Balkanskom ratu, a drugi put kao apsolvent, da bi učestvovao u Prvom svjetskom ratu. U Balkanskom ratu je bio medicinski pomoćnik u bolnici Južnog odreda crnogorske vojske i učestvovao u bici na Bregalnici, a u Prvom svjetskom ratu je učestvovao u Mojkovačkoj bici, te upravljao vojnim bolnicama u Rudom, Pljevljima i Goranskom. Vraća se potom u Napulj gdje završava studije 1916. godine. Jedno vrijeme je radio u Napulju na očnoj klinici, gdje je specijalizirao očne bolesti. Radio je i u bolnici u Karasiju, provincija Askoli Pićeno, a u domovinu se vraća 1920. kada se zapošljava u Bolnici ,,Danilo I“, gdje provodi čitav svoj radni vijek, prvo kao ljekar, a kasnije kao upravnik, što je obavljao sve do smrti… Hirurgiju je specijalizirao kod poznatog hirurga dr Novikova, koji je tada radio na Cetinju, te tako završava i tu specijalizaciju. Za njegovo ime je vezano i postavljanje prvog rentgen aparata u Bolnici, a time i u Crnoj Gori. (Na tom rentgen aparatu je sam sebi dijagnostifikovao rak pluća 1942. godine, od čega je umro u martu 1943.) Osim rentgena, on je prvi donio i mikroskop u Crnu Goru. Sačuvano je pismo koje je poslao 1917. iz Napulja Kraljevskom crnogorskom Ministarstvu unutrašnjih poslova sa sjedištem u Neiju , a sa molbom da mu se odobre sredstva ,,600 lira italijanskih, da uzmogne savjesnije produžiti usavršavanje i tačnije se odazvati obavezama“.Ministarstvo mu je odobrilo sredstva, te je kupljen mikroskop, koji je kasnije donio u Crnu Goru…

sajt-Sonja Martinovic sa djecom-Branko-Petar-Pedjo i Marija                                           ( Fotos br. 7: Sonja Martinović sa djecom-Branko, Petar-Peđo i Marija)

Moj đed dr Niko i supruga mu Sonja imali su četvoro djece, moj otac im je bio treće dijete po redu…

Kuća koju je kupio od svoga tasta, za njegova života dozivljava procvat… U bašti se igra tenis, postavljen je teren za buće, u dnu bašte napravljena drvena kućica djeci za igru… Doktor Niko je mnogo volio svoj grad… Trudio se da doprinese njegovom razvoju… Donirao je sredstva za uređenje teniskog terena u Njegoševom parku… Bio je predsjednik Teniskog društva Crne Gore i predsjednik Crnogorsko -francuskog društva, pomogao je da se na Cetinju otvori prvo francusko zabavište… U sjećanjima Cetinjana je ostao kao neko ko se trudio da pomogne u svakom trenutku, a tako je vaspitavao i svoju djecu, da je humanost važnija od materijalnog dobra… (Fotos br. 8: Katunska ulica 1910)

BAJOVA 136-cetinje-KATUNSKA ULICA- 1910Nešto između

Krajem 2. svjetskog rata i po njegovom završetku, za porodicu i kuću u Bajovoj su nastupili teški dani. Babi Sonji su oduzeli muževljevu penziju (ta nepravda je ispravljena tek poslije 15 godina)… Unutrašnjost kuće se mijenjala – zazidan je kamin, odnesen klavir, prodavale su se vrednije stvari … Nešto se  odnosilo i na revers. Reverse još čuvamo!

Becka i Pedjo Martinovic - 1951-sajtMoj otac Petar – Peđo i majka Vidosava-Bećka (Fotos br. 9), rođena Jovanović (iz kuće Jovanovića preko puta Cetinjski studenti 1952 u basti Bajove 136-Dika Nikolic-Pule Vujovic-Petar Martinovic-Mesa Djuranovic-Bosko Andric-Dujo Martinovic-Becka Martinovic sa cerkom Majom.spomenika Lovćenska vila), vjenčali su se 1946. godine, odmah poslije završene mature, i otišli u Beograd na studije. Ona je upisala biologiju, a on medicinu. Ja sam rođena 1948. i rano djetinjstvo sam provela ,,studirajući“ sa njima… Nije tada bilo igračaka,ali je bilo puno ljubavi prema meni… Ne samo roditeljske, nego svih cetinjskih studenata koji su se skupljali kod nas, u maloj sobi u Cvetkovoj ulici… Bila sam jedino studentsko dijete i njihova pažnja i briga za mene je bila nešto što se pamti i čuva… Veza među nama je trajala i kasnije, čitav život… Samo je jedan njihov drug danas živ – Pule Vujović, a ostali: Boško Andrić, Bane Bastać, Musa Živković, Boško Cođo Simović, Šunja Đurić, Mošo Mijanović, Dika Nikolić, Maćan Uljarević, Meša Đuranović su otišli u cetinjske legende, ali zauvijek ostali u mom srcu… Nema više ni Bunje Đuranovića i Gojka Kršića – oni su tada jedini iz njihovog društva bili već zaposleni i kupovali su mi prve knjige i lutke… (Fotos br 10: Cetinjski student 1952. u bašti Bajove 136-Dika Nikolić, Pule Vujović, Petar Martinović, Meša Đuranović, Boško Andrić, Dujo Martinović, Bećka Martinović sa ćerkom Majom)

STOJE Sonja i Maja Martinovic-sjede-s lijeva-Olga Mugosa sa sinom Miomirom i cerkom-zena Ljuba Gagovica Jove sa sinom AkomMajka je prva završila studije i vratila se na Cetinje sa tek rođenom sestrom i samnom… Zatekli smo u kući pet porodica, Opština nam ih je naselila, a nama ostavila tri sobe i veliko kupatilo, koje smo, sjećam se dobro, paravnom podijelili i u prvom dijelu Sunja Djuric-Pedjo Martinovic i Majanamjestili kuhinju… ,,S naše strane,“ su u kući bile četiri generacije žena: prababa, baba, majka, sestra i ja… Meni je bilo divno, djece puno, bašta odjekuje od pjesme i igre… (Niko se ni od mojih nije žalio, trpjeli su sve bez riječi… Takođe, mislim da nikad niko nije čuo moju babu Sonju da se požalila u vrlo teškim vremenima po nju… ) Prijateljstva sa našim stanarima ostala su za čitav život,i dan danas se obradujemo susretu… (Fotos br. 12: Kum Šunja Đurić i Peđo Martinović sa ćerkom Majom)

Majka se zaposlila u Gimnaziji, gdje je ujutro predavala biologiju, i u Medicinskoj školi gdje je to isto radila popodne… Mi smo dvije ostajale sa babom i prababom… (Fotos br. 11-Druženje u bašti Bajove 136: stoje – Sonja i Maja Martinović – sjede – s lijeva: Olga Mugoša sa sinom Miomirom i ćerkom …, žena Ljuba Gagovića – Jove sa sinom Akom)

One dvije su uljepšale naše djetinjstvo… Svemu su nas učile-prvim francuskim i ruskim riječima, kako da pomognemo u kući, služimo se iglom i koncem… Ako bih bila naročito poslušna, prababa mi je pokazivala suknju koju joj je poslala italijanska kraljica Jelena, njenaKum Bane Bastac - Pedjo i Maja-sajt rođaka. I, počinjao je ritual: vadila je suknju iz ormara, dizala gazu sa nje i pojavljivala se suknja, sva od svile i čipke… Sjela bih ispred, gledala u nju, nikad je nijesam dodirnula, a još je i danas vidim…

Opština nam je kuću počela polako ,,vraćati“ tj oslobađati – prvo veliku kuhinju, pa sobe, kad je moj otac završio studije i došao iz Beograda. (Fotos br. 13: Kum Bane Bastać, Peđo i Maja)

Treća generacija ljekara

Ivanova korita-Becka-Maja sa skijama-Dika Nikolic-Pedjo i Musa Zivkovic.jpg-Moj otac dr Petar Martinović je počeo da radi u Bolnici ,,Danilo I,“ 1955. godine, odmah po završetku studija, kao ljekar opšte prakse. Nakon toga odlazi u Zagreb gdje završava specijalizaciju rentgenologije, vraća se cetinjsku Bolnicu i radi u njoj do 1964. godine. Te godine prelazi u Titograd, obavlja praksu kao jedini rentgenolog i šef odjeljenja, prvo u Domu zdravlja, a potom u titogradskoj bolnici. Tada je imao veliki broj pacijenata, a ostalo je zapamćeno da je radio sve dok ima pacijenata, nikad nijednog nije vratio… Kao stipendista Svjetske zdravstvene organizacije boravi pola godine u Parizu, gdje specijalizira zračnu terapiju i po povrtaku u Titograd postaje prvi direktor tek otvorenog Radiološkog instituta… Kasnije je pet godina radio u Libiji, a nakon povratka u zemlju nešto ranije, zbog bolesti, odlazi u penziju… Umro je na Cetinju 1999. godine… (Fotos br. 14: Ivanova korita- Bećka, Maja sa skijama, Dika Nikolić, Peđo i Musa Živković)

Četvrta generacija ljekara iz Bajove ulice broj 136                                                                 

SESTRE-MAJA I DUBRAVKA 1970-sajtMaja sa bratom Nikolom 1970 u basti Bajove 136-sajtPEDJO I BECKA U NJUJORKU 1988-sajtČetvrta generacija ljekara iz Bajove 136 je moja sestra Dubravka Martinović, udata Mitrović. Medicinski fakultet je završila u Beogradu, gdje je i specijalizarala neuropsihijatriju. Dok je živjela u Beogradu radila je na Institutu za mentalno zdravlje, u Palmotićevoj ulici. Po povratku u Crnu Goru radila je u Budvi i na Cetinju… Bila je poznati i cijenjeni neuropsihijatar, sada je u penziji.

(Fotos br.15: Peđo i Bećka  Njujorku 1988.); (Fotos br. 16: Maja sa bratom Nikolom) – (Fotos br.17: Maja sa sestrom Dubravkom)

Moj brat Nikola i ja nijesmo nastavili porodičnu tardiciju…S tim što je on ,kad je imao 3-4 godine, na pitanje – što će raditi u životu? odgovarao da će vikati sa kapije da ukućani iznesu đubre…(Tako se nekad iznosilo đubre na Cetinju,nije bilo kontejnera, a on se bojao čovjeka koji je vikao sa kapije i mislio je da je to neka značajna ličnost). Nikola je kasnije završio Arhitektonski fakultet u Beogradu, a u Njujorku, gdje živi i radi već trideset godina, magistrirao i doktorirao na Kolumbija univerzitetu. Ja, za razliku od njega, nijesam ni dostigla, a ne prevazišla snove o budućem pozivu u životu. Na pitanje što ću raditi kad porastem, uvijek je bio isti odgovor – pisaću knjige za djecu. Prije više od četrdeset godina završila sam Filološki fakultet u Beogradu, grupa jugoslovenako – svjetska književnost, ali knjigu za djecu nikad nijesam napisala!

Peta generacija

FILIP MARTINOVIC 2010-sajt

Peta generacija ljekara će biti moj bratanić Filip Martinović, Nikolin sin, zbog kojega ovo i pišem. On je rođen u Njujorku, gdje je završio osnovnu i srednju školu, a sad studira medicinu u Ročesteru. Kad BASTA BAJOVE 136-sajtljeti dođe, sjedimo u bašti , pričamo dugo… Kaže mi da će svakako po završetku fakulteta raditi u Evropi, možda i na Cetinju, Amerika je surova… (Fotos br. 18: Filip Martinović, 2010); (Fotos br. 19: Bašta Bajove 136)

 

Za kraj                                                     

BAJOVA 136- jorgovan

Sjećanje na kuću u Bajovoj mi je pomoglo u mnogim teškim trenucima u životu, iako sam bila udaljena od nje nekad stotinama kilometara (dok sam živjela i radila u Beogradu), a nekad hiljadama (dok sam živjela i radila u Moskvi)… Kad bi se tako nešto desilo govorila sam sebi – e sad misli na nešto lijepo, da ti bude lakše… I onda-otvaram gvozdenu kapiju sa brojem 136, ulazim u baštu… A jorgovan procvetao…

Maja Martinović Kršić

Prilog pripremio i likovno opremio Vesko Pejović

17 Komentara

  1. Sloba Koprivica

    02. Apr, 2016

    Draga Majo,

    Uživala sam čitajući tvoj prilog. Za kuću u Bajovoj 136 i mene vezuje sjećanje prijateljske dobrodošlice tvojih roditelja i babe Sonje, kao i fini sentiment za sve ono što su njeni stanari doprinosili razvoju naše prestonice.

    Poštovana redakcije,

    Moje čestitke za ovaj website !

    Srdačno,

    Sloba Koprivica

  2. Dimitrije Janičić

    02. Apr, 2016

    Za kuću u Bajovoj 136 ne vezuje me ništa, ali me sasvim osvojila priča o toj kući i ljudima koji prođoše kroz nju. Hvala Ti za ovako lepu priču, a hvala i mome učeniku Slavku što je priču preuzeo, jer je to bio signal za mene da pročitam priču.
    Konačno je i kod nas stiglo vreme da se beleži prošlost, jer zabeleženo ostaje, a ispričano bledi i nestaje. Inače u ovoj priči je čitav roman, Saga o Hipokritovim poklonicima iz Bajove 136. Hvala za ovo obogaćenje jutra.

  3. Slađana Božović

    02. Apr, 2016

    Kako lijepa priča… koja razlika nekad i danas… cijenjene su prave vrijednosti…
    “… Ako bih bila naročito poslušna, prababa mi je pokazivala suknju koju joj je poslala italijanska kraljica Jelena… I, počinjao je ritual: vadila je suknju iz ormara, dizala gazu sa nje i pojavljivala se suknja, sva od svile i čipke… Sjela bih ispred, gledala u nju, nikad je nijesam dodirnula, a još je i danas vidim…”
    Draga Majo , dragi prijatelju Vesko, VELIKO HVALA

  4. Brano Boskovic

    03. Apr, 2016

    Predivna prica na koju sam naisao slucajno u potrazi za Martinovicima iz Bajove 142, sto je povezano sa jednom vrlo zanimljivom pricom koja dogodila u dalekoj Americi. Mozda mi Vi mozete pomoci da upotpunimo tu tragicnu pricu.
    S postovanjem!
    Brano Boskovic
    Lancaster, PA
    brano0501@gmail.com

  5. Darko Đurović

    04. Apr, 2016

    Draga moja Majo,
    sve moje čestitke za ovako lijepe i tople riječi o žiteljima Bajove 136. Da ostane, da se pamti. I da se zna, ovo je samo kretak osvrt, gotovo telegrafski, u odnosu na ono što naša generacija pamti o njima.
    Dopustićeš da te ispravim, dopunim. Nikolin Filip je šesta generacija ljekara. Peta generacija je moja starija ćerka Milica. Za neupućene, to je unuka Marije-Seke, ćerke dr Nika i Sonje Martinović.
    Još jednom, veliko ti hvala!
    Sa ljubavlju,
    Darko

  6. Gojko Padalica

    05. Apr, 2016

    Prijatelju, svaka čast za prilog o kući Martinovića. I meni si ponovo otvorio vrata Bajove 136 i vratio sjećanje na babu Sonju, dr Peđa, dvorište, puno lijepih trenutaka i bezbroj pročitanih Zabavnika …

  7. Bozo

    07. Apr, 2016

    Svaka cast. Prelijepa prica kao i uvjek!

  8. Name (required)

    20. Apr, 2016

    Дорогая, Майя! Рады были на страницах интернета познакомиться с вашей большой семьёй! Замечательно, что появился такой след в истории. Ждём дальнейших публикаций! Творческих успехов! Людмила и Александр.

  9. Inna

    20. Apr, 2016

    Майя,большое спасибо за такой познавательный рассказ о семье и поколениях! Нам было очень интересно прикоснуться к истории ,посмотреть фотографии.Желаем Вам дальнейших творческих успехов! Инна,Дима,Саша и Анютка.

  10. Maja Martinović Kršić

    25. Apr, 2016

    Najljepše se zahvaljujem svima koji su napisali komentar na moj tekst-kako znanima ,tako i neznanima.Mnogo su me dirnuli,naročito oni koje ne poznajem(uljepšala sam im jutro,čitali su ,,Zabavnik,, u bašti,cijene vrijednosti koje su bile nekad)Posebno sam zahvalna prijateljima iz Moskve koji su sate i sate proveli uz rječnik da bi pročitali moj tekst…Onima koji su me zvali telefonom ili uputili mejl, zahvalila sam se tim putem…A ovim putem još jednom veliko hvala Vesku, inicijatoru da do teksta uopšte dođe,a posebno mu zahvaljujem na grafičkoj obradi teksta…

    Maja Kršić

  11. Jana Lazovic

    28. Apr, 2016

    Draga, g-djo Majo,

    Mnogo mi se dopao Vas tekst , saznala sam nesto o Cetinju
    kakvo je nekad bilo, i kojega , nazalost vise nema.

    Tivat, Jana

  12. Željka Mrdak

    31. Jul, 2016

    Ovom divnom pričom ste me vratili u djetinjstvo, i sjećanje na Vašu divnu babu Sonju, njene šnenokle, Zabavnike, koje mi je davala, tako da sam i danas vjeran fan tog časopisa.Srdačan pozdrav!

  13. Maja Martinović Kršić

    03. Aug, 2016

    Poštovana i draga Željka,
    iako se ne znamo,hvala na divnim riječima i sjećanju na moju babu Sonju,koja je,vidi se iz komentara, obilježila ne samo moje djetinjstvo,birala mi prve knjige i opredijelila za budući poziv.
    Hvala još jednom,srdačan pozdrav

  14. Pavlović

    13. Sep, 2016

    Predivan tekst o uglednoj porodici i uspomenama. Da li ste sigurni da je Milena bila supruga Pekova (rodjen je 1830 a umro 1903)?
    Srdacan pozdrav.

  15. Maja Martinović Kršić

    14. Sep, 2016

    Poštovani gospodine Pavloviću na lijepim riječima o tekstu…Da,sigurna sam sam da je Milena bila supruga Pekova…Postoje zapisi, a što je još interesantnije Peko je umro u kući o kojoj pišem,nekolike godine po njihovom vjenčanju…Donijeli su ga bolesnog u kuću i tu je umro…Postoji i umjetnička slika-Peko bolestan ,sjedi u krevetu. Autor slike nepoznat.No,kao i mnoge druge stvari iz kuće, tokom godina se izgubila,nestala…
    Hvala još jednom na utiscima o tekstu,
    Maja Kršić

  16. vesna

    24. Oct, 2016

    Draga, g-djo Majo

    Vasa prica je predivna i podsjetila me na dane kad sam bila bezbrizna. Dobro pamtim Bajovu ulicu jer sam rodena u kucu prekoputa Bajeve 136 a to je Bajeva 99. Ja sam malo mlada generacija i u vrijeme kada sam ja zivjela u tu ulicu vasa kuca je za mene bila prava misterija sjecam se da su svi pricali o toj kuci sa velikim postovanjem ali ja nikad nisam upoznala ni jednu osobu iz te kuce. Mislim da sam u vase dvoriste usla nekoliko puta ne sjecam se kojim povodom, ali se odlicno sjecam jorgovana koji su meni tada izgledali kao prava suma. Sjecam se gvozdene kapije i kunete pored trotoara , gospode Bese Martinovic kuca do vase i starog Jagosa koji je imao masinu za seganje drva.
    Prica o vasoj prababi me je rasplakala i podsjetila na moju babu Konstantinu Golberger Marinovic koja je na isti nacin cuvala svoje drage stvare i pokazivala ih meni pod specijalnim uslovima
    Hvala sto ste me podsjetili da treba da mislim na lijepe stvari
    Vesna

  17. Maja Martinović Kršić

    25. Oct, 2016

    Draga Vesna,
    hvala na lijepim riječima.Nijesmo se nikad upoznale,ali mislim da znak ko ste…Drago mi je da ste se sjetili svega-Jagoša i šeganja drva,gospođe Beše,kunete…A ja se sjećam i Vaše babe.gospođe Stanci,družila se s mojom babom Sonjom…Divna su to bila vremena i divne su ih osobe obilježile…Mislite na lijepe stvari,to uvijek pomaže,pa i kad je najteže…
    Svako dobro Vam želim

Vaš komentar