Cetinje Lesu u čast

Cetinje Lesu u čast

Posted on 27. May, 2015 by in Iz kulture

Cetinjani, Cetinjanke i svi poštovaci ličnosti i lirike Aleksandra Lesa Ivanovića, NVO “Cetinje moj grad” inicirala je Sekretarijatu za kulturu prijestonog Cetinja da se na odgovarajući način obilježi sjećanje na velikana crnogorske poezije. Ova inicijativa pokreće se u najljepše doba godine, kada “veče slazi i miriše lipa” i kada se u nama, u najljepšem svijetlu “bude” Lesovi stihovi …

Poštovani, očekujemo da ćete u susret održavanja sjednice Savjeta Prijestonice za spomen obilježja podržati našu inicijativu koju objavljejemo integralno:

INICIJATIVE NVO CETINJE MOJ GRAD

-ULICA I SPOMEN BISTA ALEKSANDRA LESA IVANOVIĆA

- PARK CETINJSKIH PJESNIKA

ALEKSANDAR LESO IVANOVIĆ (1911-1965)

Aleksandar Leso IvanovicAleksandar Ivanović je osnovnu školu i nižu gimnaziju završio u rodnom Cetinju. Radio je kao činovnik u Higijenskom zavodu na Cetinju (1931-1941. godine), Ministarstvu zdravlja i Ministarstvu prosvjete, kao lektor u „Narodnoj knjizi“ i „Pobjedi“ dajući njihovim izdanjima uzornu jezičku fizionomiju. Kao gimnazijalac imao je jednu samostalnu izložbu likovnih radova. U književnosti se pojavio 1926. godine. Objavio je pjesme u beogradskom „Vencu“ i crnogorskim publikacijama: „Srž“, „Pregled“, „Zapisi“, „Cetinjski odjeci“, „Zetski glasnik“, „Susreti“ i „Stvaranje“. Bio je jedan od urednika književnog časopisa „Stvaranje“ i član redakcije Zbornika poezije Crne Gore. Izdao je dvije zbirke pjesama: „Stihovi“ (1950. godine) i „Čapur u kršu“ (1960. godine) koje dostojno predstavljaju lirsko stvaralaštvo. Od njih se izdvajaju antologijske pjesme: „Kari Šabanovi“, „Ljudi sjenke“, „Biljarda“, „Pogled u nebo“, „Slomljenom oku“, „Jutra jugova“… Poslije njegove smrti objavljeno je više knjiga sa izborom iz njegove poezije. Bio je očigledan primjer saglasja pjesnikovog života i djela. Živio je onako kako je pisao, a pisao kako je živio i osjećao. Nepokolebljivo je ostao poklonik ljepote izraza i čistote misli i osjećanja. Aleksandar Ivanović je izuzetna pojava u crnogorskoj poeziji između dva svjetska rata i rodonačelnik njenog intimističkog pravca. Cetinjski Kulturni forum ustanovio je godišnju nagradu Leso Ivanović za knjigu poezije objavljenu u Crnoj Gori ili na crnogorskom jeziku u inostranstvu. Dobitnik je nagrade Vlade Crne Gore (1950. godine) i Trinaestojulske nagrade (1961. godine).

-ULICA

Sada se njegova ulica nalazi na periferiji Cetinja u Predgrađu pa predlažemo da se “preseli” tako što bi  dio Bajove ulice koji ide od Opštine kroz Park “13 jul” do sadašnje Ulice Vuka Mićunovića nosio ime Ulica Aleksandra Lesa Ivanovića. Skraćivanje Bajove ulice je neophodno izvršiti iz više razloga ( ovdje ću navesti samo dva): Treba da počinje od zgrade OPŠTINE (Bajova br.2) i ne može biti duža od Njegoševe ulice.

PARK CETINJSKIH PJESNIKA-LESOVA SKULPTURA U NJEMU..-PARK CETINJSKIH PJESNIKA

Na uglu (preko puta zgrade Opštine) gdje se sječu ulice Vojvode Batrića i Bajova nalazi se veoma zapušten i potpuno neiskorišćen mali park koji nema ime. Predlažemo da on postane “Park cetinjskih pjesnika” a da se u njemu nalazi spomen-bista Aleksandra Lesa Ivanovića.  

-SPOMEN-BISTA Kako je Aleksandar Leso Ivanović nekoliko decenija živio u PARK CETINJSKI PJESNIKA-MOGUCA LOKACIJA ZA LESOVU SKULPTURU-SAJT kući (gdje je sada smještena mesara Mega-marketa) smatramo da bi bilo i primjereno i sa svakog aspekta opravdano da se u Parku cetinjskih pjesnika (koji je nekada bio na neki način  njegova avlija) nađe  Lesova bista. Ako ove inicijative odobre nadležni organi (Savjet Prijestonice za spomen obilježja) i institucije (Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturnih dobara i Skupština Prijestonice) trebalo bi, formiratri Odbor za realizaciju, za Lesovu skulpturu raspisati konkurs i realizovati ovu ideju.    

Parc LeopoldTROŠKOVI I FINANSIRANJE   Da se realizuju ove inicijative neophodno bi bilo obezbijediti sredstva za izradu i postavljanje skulpture (oko 20.000 eura) koja bi se u velikom procentu sakupila od donatora i prodajom zbirke pjesama Lesa Ivanovića.   Napomena: Za sve ove inicijative imamo saglasnost familije Ivanović.

ZA KRAJ:

ALEKSANDAR IVANOVIĆ LESO O SEBI 

Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uopšte rođen… No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u i času kada smo još sasvim nesvjesni, kasnije — u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije — zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni. Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. (Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici!). Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijahalna Leso sa drustvom ispred gostionice Crna Gora - Kice Simovic, na CetinjuCrnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je — usljed čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici — morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerkam, još živa. Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarčića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku… Pred sam drugi svejtski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao “književnika”. Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede. Tek poslije oslobođenja Cetinja bio sam nešto više od godine dana u Jugoslovenskoj armiji, stigavši u nju sa mnogim drugim koji su zakasnili. Poslije demobilizacije (7. decembra 1945. godine) opet sam postao državni činovnik, naravno, pod kudikamo boljim okolnostima nego ranije. Pomalo pokazujem znake i književnog oživljavanja…

(Predgovor zbirci pjesama “Stihovi”).

POHODI NA CRNU GORU

Kakvo li tražiše blago u tebi, najmilija, s vojskama silnim i flotama ratnih lađa, kad je sloboda bila jedino što kam tvoj rađa a junaštvo tvoja jedina industrija? O, mogla si pred svima noću-danju džepove da istreseš, da svi se zgranu ljuto: pred njih bi palo samo izgužvano i žuto uvjerenje o siromašnom stanju. Pa što nasrtahu bijesni na tvoja vrata kao da kriješ u sebi sva blaga svjetska i sve rudnike suha zlata, ti — siromašice moja slovenska!

LJUDI-SJENKE

SKULPTURA-LESO-LEDAIma na svijetu mirnih, dobrih ljudi što kroz život nečujno i tiho gaze kao da nogom stupaju po pamuku, a naše oči nikada ne opaze ni njih ni njinu tihu radost ili muku. Ima ćutljivih patnika na svijetu što se samo umorno i gorko nasmiješe na ljude kad se o njih teško ogriješe i suminu ih nevini, nalik cvijetu. I ima… ljudi usamljenih i bonih, sa obrazima upalim i žutim, što ne čuje im se ni smijeha ni plača, što žive kao samotna i divlja drača, ali sa bodljama unutra okrenutim, da nijedna nikoga ne ogrebe i da nijednom nikoga ne ubodu do samo svoje rođeno srce i sebe. Njih ne vidi naše oko kad ih srijeta, kad tiho prođu u mimogredu mirnu, jer nikog oni ni laktom ne dodirnu u vječnoj gužvi i vrevi ovog svijeta. I žive oni tako, nečujni i neveseli, i mile kao sjenke, kao vrijeme i sati, i tek kad umru, slomljeni i uveli, objave crni posmrtni plakati da su i oni sa nama živjeli.

SLOMLJENOM OKNU

Slomljeno okno sa pola stakla, ko li te razbi, šta ti je bilo? Je li te ruka kamenom takla, il dok si odsjaj daljine pilo zalupi vjetar prozorsko krilo? Ko li ti uze odbljeske dana, nebo i kuću u granju skritu? Ko li ti ubi u letu pticu i slomi grane jablanu vitu? Da neko ko te po sudbi svoji skrhano tvoje komađe spoji, da li bi sliku još krila staru ta sitna parčad na trotoaru? Slomljeno okno iz tankog rama, u tebi vidim, dok slazi tama, krajičak puta i golo polje. A kad se malo zagledam bolje, da li to vidim i sebe sama?

JESEN

Opet je jesen stigla sa svojom sivom pratnjom; maglom i kišom i vlagom i ljudskom patnjom. Mutne je vode i prozori mokri snimaju i svi je ljudi u očima imaju. Je li to odraz, kao u oknima, jeseni ove u ljudskim očima? Il’ kroz nju mutnu prolazeć zanesen to svako nosi sobom svoju jesen?

DJEVOJCI IZ DJETINJSTVA  

Utkali su se u zlatan rub oblaka, trepte u lišću, u perju ptičjih krila, daleki oni dani kad si bila moj prvi nemir i žudni san dječaka. Pa mi i sada, u ove pozne čase, još sjaji davni osmijeh tvoga lica, kao što danju gori sijalica koju su zaboravili da ugase.

KARI ŠABANOVI  

Sjećanje me lakom tugom ovi: … veče slazi i miriše lipa. Kroz sumrak se čuje kolska škripa, — s puta idu kari Šabanovi.   Mi u susret otrčimo k njima, a kari nas vrate srećne kući i sivom nas džadom truckajući o pređenim šapću drumovima…   … Mili dani, moji sni nestali, kao da ste svi u jutro neko na kare se kradom ukrcali i otišli od mene daleko.   Zalud uho sad zvukove lovi, zalud oko daljinama pipa: davno više ne čuje se škripa, niti idu kari Šabanovi.

KIŠE JESENJE  

Utihli gradom koraci. Jesenje nebo proplaka, Puni su vode oblaci i vode pune oblaka.

PUTOVANJE NA KLINIKU  

1.

Proleti njiva, topola, grana, kućica niska u dnu šljivika; zatrepti sjetno — od čežnje tkana — dalekog doma drhtava slika.   Noć crni konac divljine suče, I zvoni, zvoni točkova lupa, kao da neko šinama stupa pa nogom jednom drvenom tuče.

2.

Stanica bučna velikog grada. Drhtave noge tromo me vuku. A noć i magla i kiša pada, i nikog znanog da stisne ruku.   S perona samo nosač mi priđe, poguren, s mokrim rukama dvjema. Al mene i on nek mimoiđe: za patnje ljudske nosača nema.

JUTRA JUGOVA  

Skriše se oku modri bregovi, skupi se vidik u krug najuži; cestama kruže lišća zbjegovi i navriješe kiše — zajuži.   Pogledaš — puti lišćem zasuti. U sjetnu želju misli potonu: svi srcu dragi blizu da su ti kao da čekaš uru potonju.   Slomi te neka tuga prastara što je i predak ćutke tugova uz mukli zveket starih lastara u davna neka jutra jugova.   VJETAR   U mutnih dana truljenju jesenjemu, kroz bespomoćan plač i jecaj kiša, zahuji vjetar, zazviždi, pa se stiša, pa opet grune — mjereći snagu svemu.   On baca, nosi pregršti lišća suva, ne dajuć’ mu ni da mrtvo, svelo leži: on lomi krte grane i duva, snažno duva, nabijen, krcat mržnjom prema truleži.   Da ga vidiš, spazio bi mu u grču lice, stisnuto bolno od uboda i rana dok nadlijeće, napada prsimice na bajonete oštrih, golih grana. Ali ga čuješ kad grune iznebuha, s fijukom kad ti prohuji pokraj uha uz cvokot grana i pisku lišća suha.

MILENKO RATKOVIĆ O LESU – BRUSIO JE LIRSKE MEDALJONE

ratko Djurovic, Bozo Bulatovic, Leso Ivanovic i Veljko Martinovic (na Cetinju)Leso je bio čovjek rijetke skromnosti, melanholične lirske duše Prva zbirka pjesama Aleksandra Lesa Ivanovića, sa nepretencioznim naslovom “Stihovi”, pojavila se krajem 1950. godine. Upravo tada se i moja prva knjiga “Dioba Sunjine družine” nalazila u štampi. U Izdavačkom preduzeću “Narodna knjiga” kazali su mi da moj rukopis lektoriše Leso Ivanović. Potražio sam ga u prizemnoj kući, nedaleko od hotela “Grand”. Našao sam ga u malom stanu, gdje je stanovao sa ženom i troje djece. Nijesam ni slutio da će jedan od tih mališana, četvorogodišnji Božidar, kasnije postati tata-mata, za sve nas šahiste. Leso je bio visok, vitak, lijepa lica, zamazane kose. Govorio je sasvim tiho. Pokazao mi je na stolu moj rukopis, na kome je upravo radio. Uočio sam mnogo ispravki crvenim mastilom — ja sam tada bio osamanestogodišnji književni početnik. Obećao je da ce brzo završiti lekturu i sljedećeg dana predati rukopis štampariji. Otišao sam zadovoljan što će moj literarni prvijenac biti štampan bez jezičkih i pravopisnih grešaka. Tih dana u književnim časopisima i listovima pojavili su se prvi prikazi Lesove knjige. Beogradski književni kritičari pisali su o talentovanom mladom pjesniku sa Cetinja kao otkrovenju, mada on nije bio sasvim mlad — već je bi zašao u četrdesetu. Govorilo se da on ni taj rukopis ne bi ponudio izdavaču da ga na to nijesu natjerali književnici Ratko Đurović i Janko Đonović. Mi koji smo se početkom 50-ih godina sa Lesom svakodnevno susretali na Cetinju znamo da je on pjesme dugo “nosio u sebi”, slagao stih o stih, osluškivao i odmjeravao, ne žureći s bilježenjem. Bilo nam je jasno — Leso ne piše pjesmu, ona u njemu nastaje. Dorađujući u sebi stihove, brusio ih je, tražeći što savremeniji izraz, uvijek težeći vanrednoj stilskoj čistoti. Ni druga zbirka “Čapur u kršu” nije bila mnogo obimnija od prve. Njegov opus nije veliki ali je svaka pjesma pravi medaljon.

Leso je bio čovjek rijetke skromnosti, melanholične lirske duše. Neveselo djetinjstvo i kasniji težak život, satkan od nemaštine i neizvjesnosti, uslovili su njegovu sjetu i potištenost, koja će ga uporedo pratiti i u literaturi i u privatnom životu. Rođen je na Cetinju 1911. godine, gdje je završio četiri razreda osnovne škole i nižu gimnaziju.

Dalje nije mogao, suočen s teškim materijalnim problemima porodice. Kao darovitom muzičaru dodijeljena mu je stipendija, ali se nije upisao u SKULPTURE-Alexandar Sergejevic Puskin.sajtmuzičku školu. Imao je želju da studira Likovnu akademiju u Beogradu. No, ni ta želja mu se nije ispunila. Veoma rijetko je putovao, i to samo onda kada je tražio sebi lijeka. Kasnije je dobio bolji stan, u kome je mogao samo da prespava noć, dok je u toku čitavog dana boravio u Titogradu, radeći kao lektor u “Pobjedi”. Svakodnevno putovanje od Cetinja do Titograda i obratno bilo mu je naporno. Uz to, bio je nezadovoljan statusom u listu i malom platom. Svoje razočarenje izrazio je stihovima posvećenim davno umrlom drugu Punji Lopičiću:

“Sa mnom druguju jedino munja, vjetar i kiša, i magla siva.

Zaboravili su davno, Punja, i tebe mrtva — i mene živa!”

Koliko se sjećam, padala je kiša onog 13. oktobra 1965, kada nas je sledila vijest da je Leso podlegao svojoj dugoj bolesti…

Tako je pjevao, naš, besmrtni Leso!

Dobra poezija živi duže od pjesnika. U čitankama i knjigama trajno su nastanjene divne pjesme  našeg Aleksandra Lesa Ivanovića koje su postale duhovno blago novih generacija a ukoliko se predložene inicijative usvoje, biće to dostojanstven gest Cetinja – Lesu u čast!

Vesko  Pejović

7 Komentara

  1. snezana

    30. May, 2015

    “Leso je bio od onih koji nikad nije zaboravljao ljepotu susreta i tugu rastanka, od čega se i život sastoji, ovaj život vječni i od alkohola tečni, kako se nekad na Cetinju govorilo, koji ni malo nije “lolobridjidast”, nego do zla boga džombast. Cetinje, puno mekog, spontanog lirskog humora, neuvredljivih caka i štosova, sa filozofskim smislom i značenjem.
    U istini, Cetinje je tada bilo pravi mali Vajmar, pun poznatih ljekara, naučnih radnika, slikara (Lubarda, Milunovic, Prijic, Filo, Berkuljan…) pisaca (Lalic, Djonovic, Banjevic, Č.Vukovic, Radonja Vešovic, V.Perović i dr.). I kada su rasturali to duhovno Cetinje i na kamionima odvezli, kao prvo, njegov Istorijski institut, to i takvo Cetinje, taj Vajmar, branili su samo neorealisti i kulturnjaci. Sakletari su se oglusili — nista nijesu razumjeli!
    Tom i takvom Cetinju, osamnaestokaratnom, pripadao je Leso. Tu je stvorio sve sto nam je dao. Tu je svoj život živio. Od svih svojih sugradjana najmanje je iz njega izbijao i stranstvovao. On je jedan jasni demanti tobožnjeg zakona po kome, da bi neko bio pisac, mora svijet obići i promiješati ga, mora se nakrcati utiscima i načitati se, odnosno prečitati se. Dovoljno je za nekoga imati dušu, umjeti opazati, osjetiti i tumaciti ovaj svijet i sve to znati izraziti. I postati dobar pjesnik, kao u Lesovom slucaju.”
    Ovo je izvod iz govora profesora Ratka Djurovića na dvadesetogodišnjicu od smrti Aleksandra – Lesa Ivanovića.
    Danas poslije pedeset godina od smrti svakako da treba podržati ove inicijative, jer njegova poezija dokazuje da je svako pravo stvaralaštvo pobjeda nad smrću i prolaznošću.

    “Zato si i ti živ, dragi Leso, jer je živa tvoja poezija.
    Oboje ste danas ovdje medju nama i s nama”.

  2. Dimitrije

    31. May, 2015

    Dragi Vesko,
    Čestitam ti za predlog i inicijativu za Lesa Ivanovića. On to bezuvjetno zaslužuje. Smatram da bi trebalo uraditi i projekat za površinu na kojoj se nalazi park. Trebali bi arhitekta i inžinjer hortikulture pažljivo oblikovat taj dio grada, naravno vodeći računa o postojećem stanju, jer je park na lijepom i frekventnom mjestu. Dakle, rasvjeta, staze, klupe itd.
    Slažem se potpuno i sa predlogom za ulicu.

  3. Vesna

    02. Jun, 2015

    Vesko,
    drago mi je da pokrećete ovakvu inicijativu u čast Lesa Ivanovića, potpuno zasluženu. Poezija koju nam je podario dotiče naša najdublja osjećanja i oplemenjuje dušu. Nadam se da će kompetentni građani imati sluha i učiniti pravu stvar. Želim vam puno sreće u ostvarenju ovog projekta.

  4. Goran

    02. Jun, 2015

    Dragi prijatelju, želim da te podržim za ovu sjajnu ideju i nadam se da ce gradski oci imati razumijevanja i podržati te u ovoj namjeri.

  5. ljiljana djurisic

    03. Jun, 2015

    Zahvaljujući inicijativi NVO”Cetinje moj grad”, odnosno Vesku Pejoviću, Cetinje ima šansu da se na neki način oduži ovom velikom pjesniku. Svakako da Leso zaslužuje dostojno obilježje. Predlog da to bude u parku, koji je zapravo bio Lesova bašta, odličan je i svakako bi trebalo podržati njegovu realizaciju.

  6. bozo

    06. Jun, 2015

    Kao i uvjek odlicna inicijativa. Inicijativa koju treba ozbiljno razmotriti i krenuti u realizaciju iste. Imate punu podrsku

  7. Banja Kaluđerović

    09. Jun, 2015

    Veri ka uvijek! Svaka čast.
    Evo za tebe i naše Cetinjane koji razumiju Lesovu poeziju jedna pjesma koja će biti zaštitni znak ovog velikog obožavaoca Cetinja i lika i djela Lesa Ivanovića.

    https://drive.google.com/file/d/0B9XoNAHqI9mVM1ZuczdFUFpBbUk/view?usp=sharing

Vaš komentar