Svijet u slikama Mihaila Jovićevića

Svijet u slikama Mihaila Jovićevića

Posted on 04. Aug, 2013 by in Iz kulture

Izložbu slika “Njegoševa nebeska svjetlost” Mihaila Jovićevića, koju je povodom obilježavanja 200 godina od rođenja Petra II Petrovića Njegoša, priredila Nacionalna biblioteka Crne Gore, brojna publika je ocijenila kao jedan od najvećih crnogorskih likovnih projekata. Ova činjenica, kao i prevelika skromnost autora, razlozi su da kroz ovaj prilog, koji predstavlja dio sadržaja izuzetnog kataloga koji je pratio izložbu, približim njen sadržaj vama koji nijeste bili u prilici da je posjetite.

Boško Mijanović: Njegošev svijet u slikama Mihaila Jovićevića

Mihailo Jovicevic - Veliki krst 1988. sajtU proteklom vremenu od pola vijeka često sam se nalazio pred djelima slikara Mihaila Jovićevića, koja su se iz dana u dan pojavljivala u jednom nizu, različite tematike i različitog formata. Nalazio sam se ispred završene slike ili one koja se tek rađala, pokušavajući da se ne zadovoljim njen­im prednjim planom, već da uđem u drugi plan, u njene du­binske slojeve, da se približim, koliko je to moguće, njenom sadržaju koji se pojavljivao iz duhovne energije umjetnika. Od velikog broja slika nije lako izabrati one za koje bi se moglo kazati da su najvrednije, jer, zahvaljujući umjetniko­voj imaginaciji, najveći dio dostiže kolorističku, simboličku i vizionarsku unutrašnju snagu kroz pojedinačne i povezane likove mnoštva.

Mnoge Jovićevićeve slike sadrže u sebi višestruka značenja koja zavise od različitosti posmatračevog viđenja boja, svjetlosti, uzajamnih odnosa pojedinih likovnih el­emenata, kao i sposobnosti da se u njima pronađe nešto što nije do kraja iskazano likovnim postupkom umjetnika. Kroz dugogodišnji stvaralački rad imao je veliki broj samostalnih i grupnih izložbi u zemlji i inostranstvu. O njemu su govorili i pisali mnogi poznavaoci likovne umjetnosti. Govoreći o nje­govim slikama Amerikanka srpskog porijekla prof.dr. Jelena Bulatović Gill je, između ostalog, kazala: „Skoro sve slike Mihaila Jovićevića imaju religiozne teme. Ili, možda bi bilo bolje reći, teme koje istražuju ono što je unutar nas, koje se graniče sa religijom, a ponekad i preklapaju (ali nikad pokla­paju).“

Nemam namjeru da se bavim ukupnim stvaralaštvom Mihaila Jovićevića, već kao primalac likovno lijepog iz njegovog umjetničkog djela, pisaću o slikama – njihovim sadržajima, slikama inspirisanim Lučom mikrokozma i drugim Njegoševim stihovima. Slike nijesu ilustracije Njegoševih stihova, već su one odraz simbola, metafora, alegorija i metafizičkih pitanja kroz koje je Njegoš iskazivao filozofske i religiozne poglede na svijet. Ako je potrebna velika umna sposobnost da se prodre kroz naslage Njegoševih misli u Luči mikrokozma i otkrije njihovo pravo značenje, onda je potreb­na još veća obdarenost da one, povezane u umjetnikovoj svijesti, budu prikazane likovnim elementima – bojom i for­mom slike. Komunikacija uzmeđu posmatrača i slika Mihaila Jovićevića ne treba da bude usmjerena samo od posmatrača ka slikama kako bi se kroz prijatnost osjetila njihova ljepota, već, prije svega, ona mora da bude usmjerena od slika prema posmatraču koji pronalazi u njima transcendentnu ljepotu.

Transcendentna i koloristična ljepota

Godinama unazad, u bogatom stvaralačkom radu Mihaila Jovićevića pronalaze se slike inspirisane Njegoševom poezijom koje je poslednjih godina zaokružio, dajući im punu vredonosnu dimenziju. O njima ću pisati, ne o njihovom koloritu koji izaziva isključivo vizuelne utiske, već ću u njima pronalaziti metafore i simbole koji slikama daju duhovno umjetnikovo ispoljavanje.

Mihailo Jovicevic - Strijelac - 1966 - sajtStrijelac (ulje na platnu, 41x66cm) je jedan od ranih ra­dova Mihaila Jovićevića. Na suprotnim stranama, okrenuti jedan prema drugom, su likovi strijelca i aždaje. Strijelac nategnutim lukom odapeo je strijelu prema ogromnoj zmiji koja kao da iz­ranja iz nekog drugog svijeta. Na prvi pogled izgledalo bi da ona u sebi ne sadrži neko dublje značenje, ali ako se zna da je slika iz opusa posvećenom Njegošu, tada nije teško pretpostaviti da je na njoj prikazana borba dobra i zla, svjetlosti i tame. S jedne strane je ostrooki (kako Njegoš kaže) Apolon, bog svjetlosti i sunca, a s druge aždaja, kao simbol tame. (U grčkoj mitologiji bog svjetlosti Apolon, kao odrastao mladić, ubio je strijelama iz osvete Pitona, zmiju sa glavom zmaja, jer je zmija progonila I pokušala da siluje njegovu majku Letu dok ga je nosila u svojoj utrobi). Ova slika se po stilu razlikuje od kasnijih Jovićevićevih slika. Bez detaljisanja i velikog broja likovnih elemenata, zahvaljujući boji, prikazu i položaju likova, iz nje izbija jačina i snaga njihovog sučeljavanja.

Za ovu sliku može se kazati i da izražava Njegošev pesi­mizam u odnosu na ovozemaljski svijet koji je pun bola i zla, koji je samo borba za opstanak, borba dobra i zla, svjetlosti i tame. Ali kroz nju provijavaju i Njegoševe optimističke misli iskazane u stihovima Gorskog vijenca:

“Nad svom ovom grdnom mješavinom

opet umna sila toržestvuje;

ne pušta se da je zlo pob’jedi,

iskru gasi, a zmiju u glavu.” (2311-2314)

Prije mnogo godina je Milan Rešetar tumačio ove stihove: „Iznad sve vreve živih bića što se bore za život sja­jno se diže čovjek sa svojim umom, on se, naime, ne bori samo sa poteškoćama materijalnog života nego i s moralnim zlom; zlo dok je još u zametu (iskru) ugušuje, te mu ne da da se širi, a kada je zlo ojačalo tada ište da ga silom iskorijeni (da zmiju u glavu pogodi).“

Njegošev pesimizam izražava se kroz neke sti­hove Gorskog vijenca sumnjom u realnost svijeta u kome živimo, a koji je samo jedno priviđenje. Čovjek je u njemu stvarčica te je zemlja vara, pa se na kraju postavlja pitanje: „Je li javje od sna smućenije?“ U Luči mikrokozma Njegoš kaže da je ljudski život snoviđenje strašno i da je čovjek snom „uspavan teškijem, u kom vidi strašna prividjenja, i jedva se opred’jelit može da mu biće u njima ne spada.“ Slično je pisao i u pjesmi Ljetnje kupanje na Perčanju, u kojoj opisuje svoje psihičko stanje očekujući jutarnju po­javu Sunca. U tihom prostoru i plavetnilu neba, u kojem je zvijezda Danica „istok nasmijala“; u horenju „šume i du­brave od radostu i slatkog pojanja“; u glasu pastira i glasu zemljoradnika koji „jutarnju prolama tišinu“, i u svemu što čuje i vidi Njegoš doživljava ljepotu koja ga čini ra­dosnim. No, pogleda zadubljenog u nebo, čekajući na „bri­jegu tihoga kanala“ izlazak Sunca, zaboravljen od sudbine i ljudi, Njegoševo duševno stanje se mijenja. Sve ono što mu je izgledalo blisko i lijepo, u njegovoj usamljenosti izgle­da kao „jedno lažno snoviđenje“. Ova Njegoševa duševna stanja pronalazim u slikama Mihaila Jovićevića Jutro i Snoviđenje.

Mihailo Jovicevic - Jutro - 1975.sajtPosmatrajući sliku Jutro (ulje na platnu, 147×202cm), čovjek ima utisak da iz dubine vječno promenljive tamne noći nadolazi svjetlost, vođena zorom (na platnu prikazana nježnim likom Aurore). Svjetlost jutra buja, a noć se ras­pada i novi život počinje iza noćnoga sna.

Prije nekoliko godina, krajem avgusta mjeseca pred kraj dana, nalazio sam se sa Mihailom Jovićevićem na „do­linama“ u blizini njegove kuće.

Slučajno sam zapazio da Sunce zalazi iza Jezerskog vrha (Kape) Lovćena. Posmatrao sam njegove „kristalne“ zrake koji su se prostirali u dubinu neba, i imao sam utisak kao da ih vrh Lovćena isijava. Posmatrao sam postepeni zalazak Sunca koji je probudilo u meni osjećaj da su nestajući sunčani zraci spojeni sa trenucima odlazećeg vremena. U jednom tre­nutku posmatrani Mihailo Jovicevic - Zalazak Sunca iz mog ateljea-1996događaj otkrivao mi je simbole koji su mo­gli da se tumače na nekoliko načina, znajući da su svjetlost i Sunce bili od osnovnog značaja u Njegoševoj pjesničkoj metaforici i kosmologiji. Tada sam iz razgovora sa Mihailom Jovićevićem doznao da je ranije naslikao sliku Zalazak Sunca iz mog ateljea (kombinovano, 60×50cm). Kasnije, vidjevši sliku primijetio sam da je ogromno Sunce, ogromne snage, sa središtem na vrhu Lovćena, obuhvatilo njegov masiv. En­ergija Sunca koncentrično se širi od njegovog centra prema spoljašnosti. Sama slika sadrži u sebi višeznačne simbole.

Kada se analiziraju slike ispunjene ljudskim skupi­nama, bilo da se radi o onim sa religioznim ili drugim motiv­ima, mišljenja sam da treba voditi računa kada se može kazati da su na njima ljudske mase, jer sam termin masa ne odražava pravo značenje nekih radova Mihaila Jovićevića. Masa nije stvarna zajednica, već označava veliki broj raznorodnih ljudi koji uspostavljaju međusobni kontakt. No, ako je to skupina koju stvara i povezuje natprirodna sila, božanska sila, bolje je Mihailo Jovicevic - sajt - Bozansko oko - 1985 - 200 cm x 200 cm - ulje na platnukazati da je ona jedinstvo istorodnih bića. Takvim mnoštvom ostvareno je jedinstvo u kružnoj formi na slici Božansko oko (ulje na platnu, 200×200cm). Ono može da simbolično pred­stavlja božansku budnost, Božju duhovnu svjetlost. Njime su kroz kompaktno mnoštvo ljudskih duša spojene njihove bud­nosti sa Božjom budnošću, jer „duša ne može ništa poneti na drugi svet osim ove budnosti,“ koja je svjetlost njena. Bud­nost je „ono što dušu prenosi (…) ono što je uzdiže do boga“ (Bela Hamvaš). U Luči mikrokozma budna duša (iskra sjajna) ući će u duhovni svijet i spojiti se sa božanskom svjetlošču, sa božanskom budnošću.

Slika Božansko oko, takođe, može da pretstavlja i svevideće oko u Luči mikrokozma. Njime Bog vidi šta se dešava, šta će se dešavati i kakav kraj će biti tom dešavanju. Tako, prije pobune anđela, Bog unaprijed zna namjeru Sataninu: „Satanine mračne namišljaje / vidi moje svevideće oko.“

Pišući o ovoj slici istoričari umjetnosti navode riječi Branka Sbutege koji je kazao da se čini „da se oko pretvara u planetu i njegova planeta je naša Zemlja, ali Zemlja ne od zemlje nego satkana od klupka ljudskih tjelesa koja je teško diferencirati da li kao gomile aušvickih leševa ili vitalne i okupljene ljude budućega raja.“

Mihailo Jovicevic - Misao-2012.sajtU analizi slike Misao (kombinovano, 140×100cm), pogled posmatrača najprije se usmjerava na njen centralni dio, na svijetlu tačku oko koje se obrisi plamena postepeno preobražavaju u obris Njegoševog lika. Oko njega, u žuto-zlatnoj oblasti slike neupadljivo izranjaju siluete Crnogora­ca. Ispod Njegoševog lika je krst, a iznad svjetlosni vijenac, vrh Lovćena i eliptička forma sa dva različita koloristička sadržaja. Svi ovi elementi su vezani zamišljenom nebeskom vertikalom.

Svijetla tačka na slici je ideja (iskra) božanskog uma (plamena) – Njegoševa misao koja ga „elektrizmom para“, i osvjetljava mu put u traženju odgovora na odnose čovjeka, svijeta i Boga, odgovore na filozofska i metafizička pitanja. U istoimenoj pjesmi Njegoš se obraća misli:

Ah, misli sveštena, slatka pišto duše,

ti me uvjeravaš, uvjeravaš jako

da častica jesi ognja besmrtnoga,

da imadeš svojstvo sa ocem svijetah. (128-130)

Mnogo je puta mislima Njegoš, opijen svetim ognjem „tumarao po plavoj pustinji tražeć prestol sjajni oca vječitosti.“ U svom uzletu bezbrojna je sunca i sazvježđa svuda nalazio i pros­trana polja „đe su zasijana sv’jetlim šarovima.“ Misao je vodila Njegoša i „u prelesna polja, đe smrtnoga biće proizniklo negda od ništavnog praha voljom svemogućom.“ Ova kosmička i Božja polja predstavljena su u gornjem dijelu slike.

U donjem dijelu slike, krst sa vertikalnim krakom poka­zuje nebesku vertikalu. Ovaj krak simbolizuje duhovno i vječno, spaja nebo i zemlju, te Njegoševu misao, vijenac slave i Lovćen uvodi u prostore vječnosti.

Mihailo Jovicevic - Pocetak stvaranja - 2012Slici Početak stvaranja (lak-lak tehnika, 44×94cm) nanosi bezbojnog laka daju dubinu, a u posmatraču izaziva­ju osjećaj kretanja njenih elemenata. Šta bi sve moglo da predstavljaju talasi prikazani eliptičkim oblicima, elipsoid i mnoštvo svijetlih tačaka na tamnoj podlozi?

Iako se koloristički mnogo ne izdvaja od drugih frag­menata slike, elipsoidni oblik je najznačajniji elemenat za njeno tumačenje, za njeno povezivanje sa Lučom mikrokoz­ma. To je ono natkosmičko nebo Luče mikrokozma u kome se nalazi Božji presto. To je „vječno ognjište“ – „opširno svetilište bića“

đe s’ rađaju sunca i mirovi, đe vjenčano biće s začetijem, đe se dusi besmrtnošću krste. (I, 78-80)

Iz božanskog ognjišta je prva iskra uskočila u „predjele noći“ i „svjetlosti oblik pokazala.“ Tom prvom Božjom iskrom vrijeme je oteto „mrakama“ i pušteno da slobodno leti „po carst­vu svijetloga lica“ – da se kreće zajedno sa svjetlošću. Prvom iskrom svjetlosti oslobođen je i prvi trenutak vremena – Bog je otpočeo stvaranje kosmosa. Na slici je prikazano stvaranje i širenje kosmosa, širenje svjetlosti i vremena, potiskivanje i raz­bijanje tame (što je predstavljeno crnom podlogom slike).

Mnoštvo svijetlih tačaka predstavljaju iskre božanske svjetlosti, jer „sveti tvorac veličestvom sjaje u iskrama kako u suncima.“ Svijetle tačke moguće je tumačiti i kao svjetove u vasioni, „đe su sunca samo kaplje sv’jetle, a mirovi jedva vidne iskre.“

Mihailo Jovicevic - Stvaranje-2011.sajtStvaranje (kombinovano, 70×60cm). Bog Luče mik­rokozma je u stalnom procesu stvaranja, u prožimanju duha i ma­terije, u promjenama i oblikovanju materije. Kretanjem u vasioni i dinamikom Božjih sila ispunjene su Njegoševe misli. Njegova je filozofija, kako kaže Slobodan Tomović, „nadahnuta idejom st­varanja, pokreta i akcije, ona je životna i pregalačka u toj mjeri da su čak i njene metafizičke konsekvencije podređene ovoj zamisli.“ (Njegoševa filozofija prirode, Cetinje 1975).

Povezujući sliku sa Lučom mikrokozma, u njoj pronalazim procese stvaranja i rađanja novih svjetova u univerzumu. U gornjem dijelu slike, iznad crne podloge, nadnijeli su se elipsoidni oblici koji svojim bojama dominiraju njome. Oni predstavljaju Božje ideje u kristalnnom satoru duhovnog neba, jer:

Divni šator bješe preopširni

sa visokim svojim idejama

vješta ruka tvorca ukrasila

sa blistanjem svake struke boja. (II, 241-244)

Kroz ideje, koje su zakoni i ideali u Božjim planovi­ma, stvara se materijalni svijet. Njegošu je ljepota stvaralačke Božje promisli poezija tvorca. To je „prozračna ideja, izvajana na kristalni šator“ – krunisana „krunom tvorenija.“ Ono što je u planu „nebesah“, ostvaruje se stvaralačkim božanskim aktom u „mračnom carstvu.“ Plamenim burama „u predjele noći i haosa“ Bog budi „sunca i mirove od sna hladna i prevječitoga“

i poziva na slatko bitije

iz smrtnoga opširnoga lona

mnogobrojne zatočnike tame. (III, 98-100)

Plamene bure i stvaranje materijalnog kosmosa prika­zano je u donjoj polovini slike.

Mihailo Jovicevic - Iz ciklusa Kosmicko jaje-2011.sajtSve slike ciklusa Kosmičko jaje (akrilik na papiru, 100×200cm)  su istoga formata. Svaka od njih deset predstavlja početno stanje kos­mosa u svom razvoju. Bolje obaviješteni o teoriji tzv. Velikog praska, teoriji o primarnom atomu (čestici) iz kojeg se kosmos nasilno proširio, u ovim slikama prepoznaju to stanje. U jednom trenutku u prošlosti beskonačno gusto i vruće „kosmičko jaje“ rasprsnulo se, stvarajući i pokrećući kosmos svojim širenjem. Najranije trenutke nastanka kosmo­sa, kada su sve kosmičke sile još bile sjedinjene (poznate i nepoznate), i kada pokušavaju da se međusobno raziđu, da pokidaju veze, simbolično je naslikao Mihailo Jovićević. Ove slike izazivaju u posmatraču osjećaj njihovog unutrašnjeg komešanja i njihove unutrašnje prenapregnutosti.

Put ka prostorima nedostupnim oku

Mihailo Jovićević se rodio neposredno prije početka Drugog svjetskog rata. Ubrzo je nastupilo vrijeme patnji, bola i smrti, vrijeme koje nije zaobišlo njegovu širu i užu porodicu. Spaljena kuća, pogibije u porodici, logori u Albaniji, život bez svog doma bili su njegovi prvi opažaji maglovite, nejasne st­varnosti. Mihailo Jovićević je kasnije djetinjstvo, silom ratnih i poslijeratnih prilika, proveo u kući svoga djeda po majci Jovana Perova Martinovića, nedaleko od Cetinja.

Mihailo Jovicevic 1970.sajtI ja sam, prije njega, kao dječak proveo neko vrijeme u istom domu. U noćnim satima nijesam slušao bajke, već sam uz petrolejku slušao priče o čudesnim bićima (demonima i vilama), koja su se noću, iz svojih staništa (pećina i šuma), pojavljivala pored pješačkih staza katunskog krša. Kasnije, poslije mnogo godina, pješačeći kao mladić u mjesečnoj noći tim stazama, osjećao sam prisustvo nevidljivih bića. Slušao sam o vilama, njhovom kolu, kukurikanju petla – scenarij koji se u varijantama pojavljivao na raznim područjima. Priča se nije ispričala u neko­liko rečenica, već je to bilo pravo pripovijedanje. Jedna takva os­tala je u mom sjećanju, oblikovana tokom godina. Početak priče je sadržao opise ličnosti – njihovog pretka Enena (ime sam zabo­ravio), koji je imao susret sa vilama, i opise njegovih obaveza zbog kojih je išao na put. Vraćao se kući noću, jer su ti ljetnji dani bili vrlo topli. Nastavak priče je, otprilike, tekao ovako: „Poslije dugog putovanja, Enenu je preostalo još dva sata jahanja na konju. Ponoć je davno ostavio i sa jutrom treba da dođe kući. Noć nije bila vruća, iako je izmicala ispred dana Ognjene Marije. Nebo bez oblaka, čisto i blijedoplavo pokazivalo je svoj raskošni svod. Mjesečevi zraci prodirali su u sivo kamenje, dajući mu drukčiji izgled i stvarajući od njega čitav svijet likova – zagon­etni svijet srebrnaste boje. Jednoličan topot konjskih kopita odz­vanjao je u njegovim ušima i izazivao u njemu misli koje nije mogao da uhvati. Nekoliko puta je osjetio da mu one iščezavaju i da postepeno tone u san. Svaki put kada bi se to desilo ubrzao bi ritam jahanja. Topli je povjetarac počeo da njiše grane drveća, dajući utisak da su njihove sjenke pokrenule igru kamenja, te je Enenu čitava okolina izgledala nestvarna. Nije primijetio da je prošao pored N. dola, jer se već približavao M. glavici. Čudni daleki šum i frktanje konja remetili su doskorašnji mir. Enen je predosjetio neku neodređenu opasnost, a umor koji ga je do tada savlađivao izgubio se. Iza jednog zavijutka staze pored M. glav­ice kretanje je prekinuto naglim zaustavljanjem konja i njegovim propinjanjem. Priljubljen uz konjsku grivu Enen je čvrsto držao uzde i svaki mu je mišić uzdrhtao od napetosti. Nedaleko od staze, na pločama gumna, držeći se za ruke, igralo je kolo djevojaka. U pokretu njihove sjajne duge kose i prozračne haljine izgledali su Enenu kao blago talasanje, a pogledi iz snježnobijelih lica izaz­vale su u njemu strah. Drhtaji u grudima nijesu mu dozvolili da duboko udahne. Da je mogao uvukao bi u sebe sav vazduh iz okoline. Pokušao je da viče, ali svoj glas nije čuo – nešto ga u grlu steže. U jednom momentu, od kuće na koju je trebalo da naiđe, do njega je doprlo kukurikanje kokota i njegovim približavanjem iščezli su pokreti i pogledi vila. Pogleda usmjerenog prema gum­nu, ne pomjerajući se na konju, osluškivao je svaki šum koji se pojavljivao. U takvom položaju nalazio se neko vrijeme, kada je s naporom nastavio put.

Došavši kući, Enen nije mogao da kaže šta mu se dogo­dilo. Prošli su dani dok mu se govor nije povratio. Nije mogao da pobjegne od vilinskih likova, da se oslobodi njihovih moći. Nije znao da li je doživljeni trenutak san ili susret sa priviđenjem, jer se noćima, u snu, njihova kosa ocrtavala u varljivoj svjetlosti, obavijajući mu se oko grla.“

Vjerovatno je i Mihailo Jovićević odmalena slušao takve i slične priče i u mašti stvarao jedan svijet u kome se prepliću realnost i imaginarnost. Odrastanjem, rasle su u njemu misli o nekim drugim prostorima nedostupnim oku. Kasnije, baveći se kao slikar biblijskim i kosmičkim temama i Njegoševom Lučom mikrokozma, njegove misli su se oblikovale i dobile svoj jezik i govor u slikama kao kapijama kosmičkih i metafizičkih prostora. Pokušao sam da ih otvorim, da kroz slike posvećene dvjestagodišnjici od dana Njegoševa rođenja uđem u te prostore i u njima pronađem odsjaj (odblijesak) Njegoševih misli.

Slikar Mihailo Jovićević, harmonijom boja i oblika, ušao je u Vladičin zamršeni svijet svjetlosi i haosa.

REKLI SU O MIHAILU JOVIĆEVIĆU:

Anton Zadrima, 1968.

Mihailo Jovicevic - Medaljon sa likom Njegosa-1973.sajtPoslije Likovne akademije u Beogradu usavršava se u majstorskoj radionici pokojnog Mila Milunovića. Slijedeći svoje likovne afinitete on se opredjeljuje za slikarstvo koje u sebi sintetizuje fresko slikarstvo, ikonografiju i elemente modernog nadrealizma. Njegova omiljena tema su masovne scene sa mnoštvom ljudskih likova. Simbolika, naracija i poruka njegovih platna prožeti su dubokom humanošću.

… Jovićević je slikar čiji nagovještaji opravdavaju nadanja koja mogu označiti novo poglavlje u likovnoj umjetnosti Crne Gore.

Marko Špadijer, 1972.

Mihailo Jovicevic - Bozje umno sjeme I - 2008.sajt… Njegove su slike naseljene brojnim figurama i izazivaju raznovrsne asoci­jacije. To je menažerija likova od realnih ljudi iz svakodnevnice do mitskih sim­bola, od banalnih scena do vizija. Stvoren je svijet u kome se realno i irealno prepliće, u kome se smjenjuju tragika i groteska… Personaž je sveden na skicu, arabesku, tako da djeluje kao karikiranje romantičarskih herojskih scena. U novijim traženjima Jovićević uklanja taj nagomilani personaž, ostavlja osnovni ton iz koga izranjaju ljudske figure u jasnijoj funkciji, ili u okvirima postignutog manira rješava pojedine partije definisanjem detalja, najčešće portreta.

Milan-Coko Marović, 1980.

…Smisao Jovićevićevog kazivanja ostaje kroz ovaj, relativno dugi, period približno isti. Čovjek sagledan kao dio prostora u prostor u čovjeku manifes­tuju se preko snažnog unutrašnjeg kretanja shvatljivih, a do kraja nedefinisanih masa… Ugradio je u ove slike nešto duboko tradicionalno. Nije to uvažavanje i prepričavanje prošlosti, već je smisao da se logično, smjelo i isključivo likovno pretoče trajanje, vrijeme i ambijent u univerzalnu viziju kompozicione sveobuh­vatnosti.

…Jovićevićevo slikarstvo tjera na dublja poniranja, na razmišljanja.

Mladen Lompar, 1990 – 1996.

Mihailo Jovicevic - Bozije umno sjeme II - 2008.sajt… Ove slike, u početnom zapažanju doživljavaju se is­tovjetno kao početak bajke i, tek kasnije, dobiju pečat priče o individualnosti. Zato one nijesu biblijska ili mitološka metafizička, već čisto likovno meditiranje o nesavršenosti trajanja.

…Jovićević je nastavio da obrađuje biblijske i mitološke teme. Odstojanje sa kojeg je pratio masu i njen pokret dobilo je krajnju reklo bi se kosmičku tačku…

Tu su biblijski razlozi mase zumirani i pokazani u svom vječitom prostoru, tu se “čuje” Bahova muzika i ulazi u crnu suštinu svjetlosti. Kosmička dimenzija prostora sabija se u sužene horizonte mikrokosmosa u kojima borave motivi pokreta mase. Oni su dogradnja pjesničke imaginacije ili onoga što se, na neki način, do sada samo slutilo.

Lucija Đurašković, 1996.

…Temeljno religijsko značenje Jovićevićevog slikarstva neminovno nas upućuje na postavljanje nekih ključnih pitanja vezanih za problem geneze religioznog slikarstva. Naime, prvenstveno stoji pitanje u kojoj je mjeri moguća transfor­macija slike a da ova ne dovodi u pitanje njenu primarnu religijsku funkciju, ili bit…

Don Branko Sbutega, 2000.

Mihailo Jovicevic - Kosmicke teme - 2008.sajt… Autorova formalna promišljanja od samih početaka njegove likovne ak­tivnosti bila su i ostala velika kršćanska promišljanja i teme: Bog, Krist, Evanđelja, Apokalipsa. Čini se da se njegov likovni svijet nije mogao ili nije htio nikad emancipirati na putevima autohtone stvaralačke slobode modernih likovnih strujanja dvadesetog stoljeća. Jedini modernitet koji uočavamo je istraživačka sloboda kojom koristi forme i materijale, a sve drugo je na tragu dvijehiljadegodišnjih promišljanja krišćansko-civilizacijskog kruga o samome sebi…

Mihailo Jovićević svjedoči u suštinskoj nemoći da se izađe iz zadatih formi egzistencije ali i da se te iste forme napućuju beskrajem sadržaja koje životna drama i dileme dnevno proizvode. Bez konfesionalnog diktata, već u čistom duhovnom srazu umjetnik pretače kolektivnu kršćansku baštinu u novi prijedložak razmišljanja..

…Stojim pred ovim opusom povjerljiv, zamišljen i ne baš najsmireniji. Nijesu to slike ilustracije sakralnih prostora, one same suzdižu do razine autohtone sakralnosti prije svega zato jer su čeda evidentno jedne duše koja – da li intu­itivno, da li refleksno, ne znam?- svojim okom vidi i svojom rukom oblikuje ono što nama najčešće nije dostupno.

Šešir dolje Gospodo, evo umjetnika!

Don Branko Sbutega, 2001.

Već prvi likovni radovi autora pokazuju dvije osnovne značajke cjelokupnog njegovog opusa kojega nisu do danas napustile i koje određuju sve drage kvali­fikacije, a to su: zaokupljenost, posvemašnja, duhovno-biblijskom tematikom koja ne gubi na intenzitetu niti se iscrpljuje bilo kojim drugim interesom kroz nekoliko decenija, nego je sveprisutna i dominirajuća u svakom njegovom lik­ovnom uradku; a druga konstanta je nesumnjiva kaligrafičnost njegovog lik­ovnog rukopisa, tako impregnirana snagom individue da ni decenije školovanja, istraživanja, eksperimentiranja nisu tom rukopisu (namjerno ne kažem stil) oduzele neponovljivu autentičnost…

Don Branko Sbutega, 2004.

Mihailo Jovicevic - Vizija I-1977.sajt… Jovićević, čak i onda kad nazivom ili oblikom sugerira konfesionalni manir ili utjecaj, zapravo tome nikada ne pripada. Kao malo tko, zapravo i ne znam tko, izlazi iz tradicionalnih shema onoga što zovemo religiozno slikarstvo. A može li se biti religiozniji? Križ, Bogorodica, Božansko oko, ilustracije psalama, trenuci Isusovog prolaska kroz čovječanstvo, sve bi to upućivalo na neki pokušaj da se likovnom fantazijom ilustrira duhovni doživljaj. A baš kao da ilustracija ne­dostaje, no doživljaj je cjelovit, i to me potresa, taj doživljaj, mističan i misterio­zan, s onu stranu racionalne interpretacije i s one strane umjetničke konvencije.

Volio bih posjedovati bar sposobnost umjetnikovog doživljaja, kad sam već lišen sposobnosti umjetničkog iskaza. Slutim u ovim slikama više nego što mogu da

percipiram, a kamoli da iskažem. Mihailo Jovićević je definitivno najveći slikar slutnje Boga, kojeg Crna Gora ima i kojega je možda ikad imala. Ako bih već i trebao tražiti neku analogiju, onda bi to bio medu svim slikarima koje znam, sveti Franjo Asiški – doduše slikar bez slika, osim one jedne, svoje vlastite biografije. Priznajmo, ni druga polovina 20. stoljeća, kao ni početak ovog tisućljeća, nisu naklonjeni takvim duhovnim uvidima. Takvu nenaklonost zovemo duhom vre­mena (Zeitgeist)…

Slobodan Bobo Slovnić, 2000.

Mihailo Jovicevic - Plamene bure - 2008 - 50 cm x 41 cm - kombinovano na papiru… Na globalnom planu, Jovićević traga za ljudskim univrezumom, utonuo u čovjekovu patnju i vječno stradanje. Prolaznost života je neminovna i neu­moljiva, ali on osjeća spasenje u duhovnoj neuništivosti i vječnosti duše. Okre­nut svojoj nutrini, hrišćanski posvećen, on ne reaguje na sadašnjost, za njega je ona isuviše stvarna i brutalna. Duboko zaronjen u podsvjesni dio svoga ega, iz koga kao iz rajske bašte neiscrpno bere božanske plodove, Jovićević kreativnom snagom istinskog slikarskog majstora, ostvaruje svoje nadahnute vizije. Opčinjen biblijskim likovima i mitološkim prostorima, Jovićević otkriva, spoznaje i stvara vlastitu ikonografiju koju reanimira gusto zbijenim likovima, tvoreći ambivalentnu pulsirajuću masu, unutar koje trepere oreoli, čeone kosti, vilice, onemoćala tijela i istrgnuti ekstremiteti. Sve konačno duboko tone u melanholičnoj svjetlosti koja ravnomjerno kupa detalje, stvarajući imaginarnu

mističnu atmosferu…

Olga Perović, 2001.

Mihailo Jovicevic - Prividjenje - 1999.sajt… Izložba Mihaila Jovićevića na kraju prošlog i početku nastupajućeg mileni­juma ima u sebi i duhovne i likovne simbolike. Ona afirmiše tradicionalnu i višestruku crnogorsku toleranciju i stabilnost u stvaralačkom procesu, te veliku duhovnu radoznalost i napor da se ne odričući se svoje autentičnosti bude u toke sa recentnim estetskim tendencijama. U svakom slučaju, govorimo o jednom od najvećih stvaralačkih dometa u novijem vremenu u nas.

Nataša Nikčević, 2001.

…Hrišćanska religija u psihološkoj i simboličkoj ravni je sredstvo za emaniran­je istine o biti ljudske egzistencije i civilizacije. Hristove muke, stradanja, su transmisija čovjekovog puta…U novim djelima Jovićević transponuje vrlo uspješno hrišćansku tradiciju, ne koristeći ustaljene ikonografske modele. Nje­gov originalan rukopis utemeljen je na iskustvima moderne umjetnosti. Izložba je neka vrsta umjetnikove katarze ali i naše. Jedna je od onih koje su obilježile kraj drugog milenijuma u Crnoj Gori.

Sanja Stefanović, 2006.

Mihailo Jovicevic - Rojevi iskri I -2003.sajt… Kod Mihaila Jovićevića dominira misao o prošlosti, koja je prije mitologija nego istorija. … Baveći se središnjim temama hrišćanske vjere, odnosno izabravši Krst, kao prasimbol i najuniverzalniji među simboličkim znacima, Jovićević jasno usmjerava svoj umjetnićki opus prema dva kontekstualna polazišta: hrišćanskom i univerzalnom.

Olga Perović, 2009.

Ovom izložbom Mihailo Jovićević još jednom pokazuje raskošnu paletu, vis­preno korišćenje klasičnih i modernih formi komponovanja, te znalački ističe svo bogatstvo teme koja ga trajno zaokuplja uspijevajući da ipak u bolu sačuva i neobičnu, nepatvorenu vedrinu. Jedan je od najplodnijih crnogorskih slikara čije djelo se nalazi na vrhu recentnog crnogorskog likovnog stvaralaštva što se poslednjih godina iz izložbe u izložbu posebno zapaža. Humanizam njegove likovne poruke, ljepota likovnog jezika i njegova posebnost, suvereno vladanje svim značajkama likovnog izraza predstavljaju Jovićevića kao jedinstvenog slikara religiozne tematike u nas…

Ljiljana Zeković, 2010.

Mihailo Jovicevic - Rojevi iskri III - 2003 - 28 cm x 22 cm - kombinovano na papiruInteresovanjе za kosmološku i metafizičku dimenziju međuodnosa duha i ma­terije – čovjeka, svijeta i Boga kod Jovićevića, nadahnutog Njegoševom djelom «Luča mikro kozma», javlja se šezdesetih godina XX vijeka. Ovaj filozofsko-religiozni spjev posvećen «kosmičkoj drami» – sukobu duha i materije, dobra i zla, svjetlosti i tame, principima koji određuju cjelokupnost mikrokosmosa-čovjeka-svijeta u malom i makrokosmosa- »velikog svijeta», ostavo je snažan trag u njegovom stvaralaštvu. Tako na poliptihu Njegošev svijet Jovićević pov­ezuje četiri slike. Na t prvoj nebesa plamte od radosnog praska, druga je utonula u tamu ništavila, treća predstavlja lovćenski masiv koji povezuje i razdvaja Kotor i Cetinje, na četvrtoj vlada vječni mrak. U ovaj koncept sudara svjet­losti i tame, nebesa i pakla, Jovićević smješta pejzaž koji predstavlja metaforu mikrokosmosa, u kojem je pjesnik našao svoje duhovno nadahnuće, a umjetnik svoj inspirativni podsticaj.

…Kosmička kretanja odredili su umjetnikov odnos prema likovnim kreacijama koje su uvijek u nekom procesu, nikad konačne i do kraja definisane. Smisao čovjekovog bivstvovanja predstavlja zagonetku koja traži uvijek nove pristupe, nova proučavanja, nova saznanja, koja bacaju svjetlost na daleke vre­menske magline i njihovu mitsko-mističnu pozadinu ispunjenu tajnama koje stalno “izmiču” čovjekovim umnim i duhovnim spoznajama. Jovićević se vraća počecima hrišćanstva i njegovoj filozofiji suprotnosti – dualizmu života i smrti…

Ljiljana Zeković, 2010.

… U njegovom likovnom opusu sve je prožeto duboko humanim odnosom prema čovjeku. Jovićević ga traži i nalazi u pozitivnoj energiji hrišćanske ideologije, koja najavljuje novi život, kroz uzdizanje ljudskog prema božanskom kao svo­joj jedinoj i posljednjoj utjehi i nadi, jer ne treba zanemariti da smo danas “sve­doci promene odnosa vremena i prostora, svedoci pokušaja življenja između zemaljskog i nebeskog predela – pretvaranja propasti sveta u novi početak”. Teško je u savremenoj svjetskoj umjetnosti naći pandan Jovićevićevom lik­ovnom djelu koje je tako duboko ušlo u srž hrišćanskog misterija i njegovog kosmičkog višeznačja. On je “slikar naše duhovne vertikale i dok je st­varalaca poput njega tješimo se – nismo se obesmislili”.

* Don Branko Sbutega,

Izložba Mihaila Jovićevića, Soter – Spasitelj, Gospa od Škrpjela, 22.07. – 14.08.2001

BIOGRAFIJA

Mihailo Jovićević (1939) završio je srednju umjetničku školu u Herceg Novom, Akademiju likovnih umjetnosti i posli­jediplomske studije u Beogradu. Slikarstvo je studirao kod Mila Milunovića, a konzervaciju kod Milorada Medića.

Bio je profesor u Cetinjskoj gimnaziji, kuston i muze­jski savjetnik u Ustanovi “Muzeji Cetinje“ Cetinje, profesor na Kulturološkom fakultetu i Fakultetu likovnih umjetnosti na Cet­inju. Bio je gostujući profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Trebinju. Danas je angažovan kao profesor na fakultetu Vizu­elnih umjetnosti u Podgorici (Univerzitet Mediteran).

Učestvovao je na brojnim izložbama u zemlji i inos­transvu. Dobitnik je više nagrada, između ostalog i Trinaestojul­ske nagrade, i ima status istaknuti kulturni stvaralac.

Poštovani čitaocizavršiću sa nekoliko naziva slika iz kataloga koje, nažalost, nijesu našle mjesta u ovom prilogu: Snoviđenje, Njegošev svijet, Centar memorije, Plava slika, Iskra, Vasiona, Oda radosti, Kristalno nebo, Mistični prostor, Pjesnik stijena, Dinamične sile parametrije, Svemirska harmonija, Kolovita nebesa, Plamene bure, Plavetno nebo, Oblačna sfera, Nebeske ljestvice, Vihori duša, Sile bezdana, Mladi pjesnik, Pali anđeo, Besmislene mase, Probuđeni atomi u bezdanima, Božja energija, Sveti magnetizam, Svemirska svijetla, Galaksija, Nebeska viđenja, Bogorodica, Sveti prostori, Svemirska harmonija …

Napomena: Fotografije za katalog uradio je Nikola Jovićević.

Prilog pripremio Vesko Pejović

4 Komentara

  1. Rajko

    04. Aug, 2013

    Za uživanje… Briljantna, religiozno, filozofski, naučno i likovno utemeljena elaboracija profesora matematike Boška Mijanovića (bez uobičajenih fraza), dobar koncept i prelijepe slike, daju posebnu dimenziju prilogu … Slažem se sa riječima Don Branka Sbutege “da je Mihailo Jovićević definitivno najveći slikar slutnje Boga, kojeg Crna Gora ima i kojega je možda ikad imala” i nadam se da Cetinje neće čekati još 45 godina na sledeću Mujovu izložbu …

  2. Atos

    07. Aug, 2013

    IZLOŽBA VELIKOG PRASKA
    Izložba slika “Njegoševa nebeska svjetlost” Mihaila Jovićevića posvećena 200 godišnjici rođenja Petra II Petrovića Njegoša u Nacionalnoj biblioteci „Đurđe Crnojević“ na Cetinju predstavlja likovno-kosmički događaj koji se rijetko viđa na ovim prostorima a i mnogo dalje i šire!
    Svjedoci smo raznih proslava i kulturnih događaja u Crnoj Gori koji se dobrim dijelom pakuju u kružocima odabranih kojima se delegiraju/samodelegiraju zadaci i onih koji svim svojim bićem pokrivaju ili drobovima prekrivaju kulturne stolice i funkcije ušuškani u međusobnim hvalospjevima kulturnih djelatnika. Najteže je onima koji poslije prestave čiste binu od gomile voća i povrća!
    Ovđe se radi o luči i prosvjetljenju kroz boju i kolorit i pristupanje svijetu čuda satkanih od ovozemaljske ljudske i one magije vaseljenske do one božanske i stvoriteljske! Mujo Jovićević godinama i neumorno istražuje magiju likovnog i nadlikovnog svijeta u sebi i oko sebe i ovom prilikom inspirisan Vladikom Radom nadilazi ovaj prosto-prošireni svijet koji nas besomučno vuče i vraća u svijet prošlosti i njegove neprobrane ili privremeno okrečene dijelove.
    S vremena na vrijeme nas ohrabre dobre i blagočestive duše poput Muja Jovićevića koje tiho i nenametljivo gaze kroz život i dodirnu nekoga tek slučajno, nekoga prenu i začude i zabezeknu. U ovom slučaju vaistinu ZABEZEKNU sve one koji vide i dožive njegove neobične radove i ove koje sa Njegošem putuju kroz vrijeme i mikrokosmos. Kroz ustreptalu lepezu Jovićevićevih boja kroz naizgled svijet haosa ili velikog praska – za koji naučnici tvrde nije nasumični prasak već uređeni prasak – vibrira Njegoševa misao:
    „I cijeli ovi besporeci
    Po poretku nekome sljeduju.“

  3. Marija

    14. Aug, 2013

    Božanstvene slike propraćene fenomenalnim tekstom!

  4. Ljiljana Simović

    18. Sep, 2013

    Dragi Vesko,
    Ostala sam opčinjenjena tekstovima o stvaralaštvu našeg dragog profesora Muja Jovićevića. Precizno, nadahnuto,filozofski i vrlo emotovno naš drugi professor, Boško Mijanović, pokušava da nas uvede ili makar pomogne da dokučimo tajne jednog genijalnog, vanvremenog i gotovo nestvarno lijepog stvaralaštva našeg profesora Muja. sam i ponosna što su obojica bili naši profesori, umjetnosti i matematike i što svoju duhovnost povezuju sada, svaki na svoj način, slikom i riječju.
    Tvoj koncept pripreme priloga je izvanredan, kao i odabir tekstova poznatih o našem velikom slikaru. Uradio si to sjajno, kao i sve drugo čime si želio da sačuvaš vrednosti i sjaj našeg rodnog grada. Hvala ti na tome.
    Puno pozdrava,
    Ljilja

Vaš komentar